Intermedijalnost glagoljaške kulture prati se na primjeru iluminirane notne table Dragutina Parčića. Parčićev iluminiran notni i tekstualni zapis marijanske himne u koru crkve smještene uz samostan franjevaca trećoredaca na Glavotoku oslikan akvarelom na papiru složeni je semiološki kod. To je primarno stoga što su u procesu zapisivanja uključena tri različita znakovna sustava: neumatski notni kod, glagoljički tekst i likovni prikaz Bezgrješne s vegetabilnom ornamentikom, a za razumijevanje ukupnosti semantičkog potencijala table u analizu valja uključiti i arhitektonski smještaj ploče te mogući izvedbeni kontekst pjevanja teksta. Gagoljaštvo se poima kao zasebno kulturološko ozračje unutar kojeg dolazi do kontakta i preuzimanja s drugim kulturama, ali koje je kroz tisućljetnu opstojnost uspijevalo očuvati i autonomne forme. Iluminirana tabla s notnim zapisom objedinjuje vizualne elemente i oznake za auditivnu izvedbu s percepcijom najstarijeg cjelovito očuvanog glagoljičkog kamenog spomenika. Kroz sociološke i semiološke specifičnosti uspostavlja se širi kulturološki kontekst i veza s onovremenim općim kulturnim i komunikacijskim tendencijama. U radu se razlažu kulturnopovijesne okolnosti nastanka zapisa, tradicije pučkog duhovnog pjevanja u to vrijeme, te se propituje funkcije zapisa u vrijeme postanka i danas. |
Sadržaj objavljen na bib.irb.hr (osim ako je drugačaije navedeno) podložan je pravilima Creative Commons licence
