hrvatski

Dijaloška epistemologija Frane Petrića

U radu se analizira formalni aspekt dviju dijaloških rasprava Frane Petrića pod naslovima Deset dijaloga o povijesti (1560) i Deset dijaloga o retorici (1562). Traktati se smještaju u neposredni kulturni kontekst intelektualnih strujanja vlastita vremena, a autorov izbor forme dijaloga sagledava se kao stilski postupak koji slijedi platonističke i neoplatonističke tradicije. Iznošenja postavki i teza u razgovornoj formi je stilski postupak kojim se postiže komunikativnost znanstvenog diskursa. Ova stilska konvencija pisane rasprave koju je Petrić, kao i neki njegovi neposredni prethodnici i suvremenici, preuzeo iz antičke tradicije Platonovih dijaloga proizlazi iz ranije starogrčke filozofske prakse usmenog oblikovanja ideja kroz izravan osobni kontakt sa sugovornikom prisutne u Sokratovoj filozofskoj metodi poučavanja i raspravljanja - majeutici. Kulturni kontekst početka novog vijeka promatra se s komunikološkog aspekta te se ističe za to vrijeme novu tehnologiju tiska kao sredstvo koje je informacije učinilo dostupnijima nego ikada prije. Formalne razlike između Petrićevih i Platonovih dijaloga analiziraju se u povezanosti s novovjekovnim individualizmom. Iako se mogućnost da se kroz formu razgovora teorijski problem istovremeno sagleda iz različitih motrišta te da se iznesu različiti stavovi o istoj pojavi u Petrićevim traktatima najčešće koristi da bi se retoričkom tehnikom naglasila ispravnost jednog od stavova, ovakav stilizacijski postupak istovremeno intenzivira autorsku dokumentaristčku tendenciju i očituje se kao izraz kulturne tolerancije.

dijalog; stilistika; retorika; kulturna povijest; Frane Petrić; humanizam

nije evidentirano