U radu se analizira način na koji Crešanin Frane Petrić uključuje mitske priče preuzete iz grčkih, egipatskih i kaldejskih tradicija u tekstualnu strukturu dvaju dijaloških traktata posvećenih pisanju povijesti i retoričkom umijeću. U duhu humanističke tradicije talijanskog 16. stoljeća ovaj pisac slijedi neoplatonističku struju europske duhovne baštine te nizom formalnih osobina svog pisanog diskursa otvara vrata dijalogu s arhaičnim usmenim tradicijama i orijentalnim utjecajima. Metaforičko i mitsko mišljenje i govorenje u Petrićevim dijaloškim traktatima u funkciji je retoričkog nagovora, uvjeravanja sugovornika kao tekstualne instancije i čitatelja rasprave. Usmjerenost na recepciju koja pripada istoj kulturnoj sferi omogućava intertekstualne aluzije na arhaične mitske priče koje se u čitateljevoj svijesti invociraju spomenom mitskog junaka, a pisac se služi i transformacijom starijih mitskih priča te stvaranjem novih koje su u egzemplarnoj funkciji u odnosu na racionalno izložene i logički obrazložene teze u tekstu. |
Sadržaj objavljen na bib.irb.hr (osim ako je drugačaije navedeno) podložan je pravilima Creative Commons licence
