crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 252477

Časopis

Autori: Sindik, Joško
Naslov: Richard H. Cox: Sport Psychology, Concepts and Applications.
( Richard H. Cox: Sport Psychology, Concepts and Applications. )
Izvornik: KINESIOLOGY International Journal of Fundamental and Applied Kinesiology (0351-1057) 30 (1998), 1; 64-65
Vrsta rada: prikaz
Ključne riječi: prikaz; knijiga; psihologija sporta
( review; book; sport psychology )
Sažetak:
Richard H. Cox, University of Missouri-Columbia : SPORT PSYCHOLOGY - Concepts and Applications, četvrto izdanje, WCB McGraw-Hill, 1998., Boston, Massachusets Burr Ridge, Illinois Dubuque, Iowa Madison, Wisconsin New York, New York San Francisco, California St.Louis, Missouri ; 457 str. Četvrto izdanje knjige namijenjeno je prvenstveno studentima dodiplomskog studija posebno zainteresiranih za pitanja iz domene kineziološke psihologije kao akademske discipline. Ovo izdanje obogaćeno je u odnosu na prethodna tri (1985., 1990. i 1994.) kako novim spoznajama i trendovima u kineziološkoj psihologiji (osobito u području stimuliranja postignuća sportaša), tako i praktičnim primjerima i mogućnostima primjene pojedinih teorijskih koncepta u praksi. Naime, za razliku od onog što se u znanstvenim krugovima nerijetko zaboravlja - autor ističe krucijalnu važnost prezentacije i razumijevanja znanstvenih saznanja od strane učitelja, trenera i istraživača. U prvom poglavlju iznose se definicije psihologije sporta, te povijest psihologije sporta kao znanstvene discipline. Razlikuju se tri vrste sportskih psihologa: klinički/savjetodavni sportski psiholozi, edukacijski sportski psiholozi, sportski psiholozi-istraživači. Analogno, popisane su i njihove zadaće i uloge, u službi unapređivanja kinezioloških, odnosno sportskih postignuća. U raspravi etičkih pitanja naglasak je na dovoljnom stupnju educiranosti iz domene sportske psihologije, uz ostale etičke principe. Drugo poglavlje opisuje međuodnos karakteristika ličnosti i sporta. Popisane su neke relevantne teorije ličnosti - psihodinamska, humanistička, teorija socijalnog učenja, teorije tretmana. Navedene su osnovnije metode mjerenja ličnosti - skale procjene, nestruktuirani projektivni postupci, struktuirani upitnici. U razmatranju odnosa ličnosti i sportskog postignuća, uspoređuju se obilježja ličnosti atletičara i neatletičara, efekti bavljenja sportom na ličnost, igračeva uloga u momčadi i profil ličnosti, odnos ličnosti i izbora sporta. Komparirani su profili ličnosti sportaša različitog stupnja uspješnosti, i specifičnosti ličnosti sportašica ženskog spola. Prikazan je inteakcijski model koji opisuje efekte ličnosti na sportsko postignuće.Ukupno ponašanje sportaša determinirano je pretežito ponašajnim faktorima, te u manjoj mjeri faktorima ličnosti, situacijom u okolini pojedinca, te interaktivnim efektima ličnost-situacija. Poznavajući samo ličnost sportaša, može se objasniti samo 10-15 % sportaševog postignuća ili ponašanja. Opisan se optimalni profil ličnosti vrhunskog sportaša. Treće poglavlje opisuje problematiku pažnje u sportu. Model procesiranja informacija pretpostavlja prisustvo mnogih varijabli i procesa između podražaja i odgovora, s osobitim naglaskom na pamćenju. Tri su osnovna stupnja pamćenja: “ registar” podražaja, kratkoročno i dugoročno pamćenje. Ukoliko informacije izražavamo u bitovima, količina “ procesiranih” informacija može se kvantificirati u obliku matematičke formule, ili u terminima postavljenih pitanja. Pojam selektivne pažnje opisuje sposobnost za usmjeravanje pažnje na bitne informacije, i odbacivanje nebitnih. Utvrđivanje graničnih kapaciteta za procesiranje informacija bitno je za razlikovanje sposobnih i manje sposobnih sportaša. Ukoliko određeni zadatak zahtijeva cjelokupni informacijski kapacitet pojedinca, isti neće moći usmjeriti pažnju na ostale zadatke, koji također zahtijevaju određenu usmjerenost pažnje. Easterbrook-ova teorija opisuje fenomen ograničenosti pažnje. Sportašev stil usmjeravanja pažnje, ovisan o situacijski-specifičnim situacijama, može se mjeriti primjenom Nidefferova Testa stila pažnje i interpersonalnog stila. “ Zaustavljanje i centriranje misli” je strategija usmjeravanja pažnje za otklanjanje negativnih misli i osjećaja sumnje u sebe.Negativne misli se zamjenjuju pozitivnim i uputama usmjerenim na zadatak. U četvrtom se poglavlju detaljnije opisuju u mnogočemu povezani fenomeni anksioznosti i arousala (pobuđenosti) u sportu. Neurofiziologija arousala prikazana je presjekom kroz mehanizme autonomnog živčanog sustava, specifičnih mehanizama mozga, te elektrofizioloških pokazatelja arousala i aktivacije. Objašnjen je odnos anksioznosti, arousala i stresa. Crta aksioznosti je dispozicija za određenu ličnost, a stanje aksioznosti je situacijski-specifičan odgovor na određeni stresor. Popisani su faktori koji dovode do stanja stresa i specifične vrste stresa. Stanje anksioznosti se može poistovjetiti sa jednim oblikom stresa - stanjem “ distressa” . Odnos stanja arousala i sportskog postignuća može se prikazati obrnutom U-krivuljom. Tri teorije koje opisuju ovaj odnos pretpostavljaju optimalan stupanj pobuđenosti, nužan za najbolje postignuće. Tzv. drive-teorija pretpostavlja linearni odnos između sportaševog postignuća i pobuđenosti. Neke alternative ovim teorijama odbacuju hipotezu o optimalnom umjerenom nivou arousala, s objašnjenjem da mnogi sportaši postižu najbolji učinak kada su vrlo visoko ili vrlo nisko pobuđeni. Koncept “ flow” -a opisuje stanje svijesti u kojem je sportaš posve “ obuzet” zadatkom odnosno aktivnošću. Peto poglavlje opisuje strategije podešavanja, kontrole stupnja fiziološkog arousala. Dvije su osnovne grupe strategija u “ upravljanju stresom” : postupci relaksacije (hipnoza, biofeedback, meditacija, autogeni trening, progresivna relaksacija) i strategije “ energizacije” stanja pobuđenosti (usmjeravanje cilju, samoaktivacija, uključivanje roditelja, itd.). Šesto poglavlje kazuje o kognitivno-bihevioralnim “ zahvatima” u sportu, namijenjenim mijenjanju utjecaja postojećih shema razmišljanja i djelovanja. Detaljnije su opisane strategije nošenja sa stresom, mentalne vježbe i vježbe vizualizacije, usmjeravanje ka cilju i psihološki trening za sportsko djelovanje. U sedmom dijelu knjige raspravlja se o problemu uzročne atribucije u sportu. Atribucijska teorija osnovana je na percepcijama uzroka zbog kojih ljudi postižu uspjehe ili neuspjehe. Ljudi atribuiraju, tj. pripisuju uzročnost kroz tri dimenzije: lokus kontrole, stabilnost, kontrolabilnost. Atribucijska je teorija vrlo korisna u razumijevanju ponašanja koje se pokazuje u situacijama sportskog natjecanja. Vrste atribucije (internalna, eksternalna) ovise o prethodnom iskustvu pojedinca, pa se i očekivanja pojedinca u budućnosti mogu prognozirati iz atribucija. Internalna atribucija uspješnosti rezultira samopouzdanjem, neuspješnosti osjećajem krivnje i srama.Muškarci pokazuju tendenciju da uspjeh pripisuju svojim visokim sposobnostima, a neuspjeh lošoj sreći. Žene su sklonije uspješnom postignuću pripisivati sreći ili socijalnoj podršci, a neuspjeh manjku sposobnosti. Egocentrična atribucija uspjeh pripisuje svojim sposobnostima, a neuspjeh lošim okolnostima.Atribucijski trening može biti vrlo koristan za mlađe dobne skupine. Osmo poglavlje opisuje fenomene motivacije i samopouzdanja u sportu. Opisani su klasični koncepti motivacije za postignućem i model potrebe za postignućem, te odnos motiva za postignućem i straha od neuspjeha, i straha od uspjeha. Kognitivne teorije opisuju tendencije da pojedinci s izraženijom potrebom za postignućem češće odabiru situacije u kojima se može postići uspjeh, dok oni s izraženim strahom od neuspjeha izbjegavaju te rizične situacije. Sve četiri teorije koje opisuju fenomen samopouzdanja pretpostavljaju da će samopouzdanje mladog sportaša porasti, ukoliko je istom data mogućnost da doživi uspjeh u podržavajućoj okolini. Razjašnjene su i spolne razlike kod ovog fenomena, te situacije u kojima ekstrinzične nagrade postaju utjecajnije u odnosu na intrinzičnu motivaciju pojedinca. Za razvoj samopouzdanja i unutrašnje motivacije odgovorni su mladi sportaši sami, trener ili učitelj, te roditelji sportaša. Deveto se poglavlje bavi socio-psihološkim pitanjima u sportu - fenomenima agresivnosti, efektima publike, grupne kohezije, problemom vodstva u sportu. Raspravlja se razlika između neprijateljske i instrumentalne agresije, u terminima asertivnosti, te se iznalaze načini za smanjivanje nasillnog ponašanja u sportskim situacijama. Efekt publike naročito se očituje kod igranja na “ domaćem terenu” , gdje domaća momčad biva puno asertivnija, dok gostujuće momčadi pokazuju više nefunkcionalnih ponašanja. Konceptualni model grupne kohezije je multidimenzionalan, i sadrži socijalnu kohezivnost i zadatak kao međusobno nezavisne komponente. Prikazane su i različite metode za unapređivanje kohezivnosti u grupi sportaša. Problem vodstva opisuju četiri teorije, a vodstvo je prikazano kao funkcija kompatibilnosti trenera i sportaša, i geografske “ igračeve pozicije” . Konačno, deseto poglavlje bavi se problemom psihobiologije u sportu, i proučava četiri velika područja - psihološke pogodnosti povremenog i redovitog tjelesnog vježbanja ; starenje, pretreniranost, problem “ izgaranja” psihologiju sportskih ozljeda ; upotreba stimulativnih sredstava od strane sportaša. Prije svakog poglavlja daje se popis ključnih pojmova za razumijevanje istog, a nakon svakog poglavlja - sažetak, pitanja pomoću kojih čitatelj može provjeriti znanje temeljnih sadržaja poglavlja, rječnik bitnih pojmova koji se u poglavlju javljaju, preporučljiva literaturu za proširenje znanja.
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Ostalo
Znanstvena područja:
Psihologija,Pedagogija
URL cjelovitog teksta:
Google Scholar: Richard H. Cox: Sport Psychology, Concepts and Applications.
Napomene:
Prikaz knjige



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4