hrvatski

Mramorni reljefi venecijanske radionice Bon u Senju i krčki knezovi Frankopani

U Gradskom muzeju grada Senja i u zbirci Sakralna baština danas se čuvaju ulomci mramornih reljefa koji su nekoć bili uzidani na pročelju crkve Sv. Franje, srušene u drugome svjetskom ratu. Mramorni reljefi već odavna su prepoznati kao dijelovi nadgrobnih spomenika krčkih knezova Frankopana koji su sredinom 16. st. preneseni iz starog, srednjovjekovnog franjevačkog samostana smještenog izvan gradskih zidina. Od ukupno pet reljefa tri su bila uzidana s južne strane portala nove crkve sv. Franje (reljef s novim frankopanskim grbom kojega pridržavaju dva anđela, te dva reljefa sv. Franje i sv. Antuna), dok su druga dva reljefa s prikazom scene Navještenja i pratećim likovima (Bogorodica i sv. Katarina, te anđeo Navještenja i sv. Juraj ) bili uzidani na sjevernoj strani pročelja uz posvetni natpis o gradnji crkve (1558.). U postojećoj literaturi bilo je razmjerno malo govora o tim reljefima, i tek je u novije vrijeme uočena njihova kiparska vrsnoća te povijesno-umjetnički značaj (Diana Vukičević Samaržija, 1999). Na osnovu srodnih formalnih obilježja te na osnovu podudarnosti imena pratećih svetaca - sv. Katarine i sv. Jurja - s pojedinim imenima iz rodoslovnog stabla obitelji Frankopan, autorica je figuralne skupine Navještenja i reljef s frankopanskim grbom prepoznala kao prednju stranu venecijanskog tipa sarkofaga u kojem je bio sahranjen Ivan VI (Anž, Johannes) Frankopan († 1436). S obzirom na neke analogije u oblikovanju anđela grbonoša s onima koje je Juraj Dalmatinac izveo u luneti Male Papalićeve palače u Splitu, autorica je iznijela i pretpostavku po kojoj su oba imala uzor u anđelima s kapele Corner na crkvi I Frari u Veneciji (Majstor oltara Mascoli, oko 1420.-1430.) te je nastanak sarkofaga vezala za nepoznatog venecijanskog majstora iz "ghibertijeve škole". Podržavajući načelno rečenu identifikaciju te stilsko-kritičku atribuciju smatramo kako se u zbiru s preostalim reljefima s pročelja, koji svjedoče o postojanju dvaju a ne samo jednoga sarkofaga, ipak otvaraju i druge mogućnosti rekonstrukcije pa i preciznije atribucije. Ukazujući prvenstveno na činjenicu da su i druga dva reljefa s franjevačkim svecima donekle srodnih stilskih osobina također bili ugaone figure jednoga sarkofaga te uvažavajući stanovite razlike u izvedbi između središnjeg i bočnih reljefa u predloženoj rekonstrukciji, smatramo kako se reljef frankopanskim grbom izvorno mogao nalaziti na sarkofagu Nikole IV Frankopana († 1432), okružen franjevačkim svecima, dok su druge dva reljefa sa scenom Navještenja pripadala nešto mlađem sarkofagu njegova najstarijega sina Ivana VI. U prilog takve pretpostavke govore i povijesne činjenice po kojima je Nikola IV prvi koristio ime novo dinastičko prezime Frankopan a sam je, 1430. g. u Rimu, svojoj obitelji krčkih knezova priskrbio potvrdu o porijeklu s tom drvenom rimskom obitelji te ustoličio novi dinastički grb s dva lava koje među sobom lome krug. S druge strane na dva poznata i natpisom identificirana grba njegova sina Ivana VI javlja se staro heraldičko znamenje krčkih knezova – šesterokraka zvijezda. Rasvjetljavajući odnos između senjskog reljefa s anđelima i onih Jurajevih iz Splita, kao dva srodna odraza velikoga reljefa s anđelima kapele Corner u Veneciji, ukazano je ipak na različitost njihova izvorišta. Po novijim spoznajama anđeli u luneti Male Papalićeve palače nastali su na osnovu drugog toskanskog predloška, najvjerojatnije crteža, za koje najbliže paralele nalazimo u nizu terakotnih reljefa "Bogorodice s djetetom i šest anđela" (krug Lucca della Robia oko 1440.), a koje je Juraj Dalmatinac poznavao preko grafičkih predložaka i koristio za lik jednoga od anđela na svodu šibenske krstionice. Usporednom analizom senjskih anđela i onih koje je izveo Majstor oltara Mascoli, ustanovljeno je kako ovi senjski odišu sličnim slikarskim karakterom, no da tek u manjoj mjeri neposredno slijede taj monumentalni obrazac, prvenstveno stoga što im dodijeljena nova uloga nosača velikoga štita. Podrobnijom komparativnom analizom dvaju djela može se zaključiti kako su anđeli iz Senja zapravo nastali zrcalnim udvajanjem desnoga anđela s kapele Corner, i to samo njegova donjeg dijela, odnosno istim onim postupkom kakvoga je koristio i Juraj Dalmatinac prilikom izrade anđela za Malu Papalićevu palaču. Upravo po nekim karakterističnim motivima koji se javljaju i kod Jurjevih anđela (vrpca u kosi jednoga od anđela, usukani pojas na prsima) može se zaključiti kako se za oblikovanje gornjeg dijela senjskih anđela nepoznati majstor reljefa s frankopanskim grbom po svemu sudeći poslužio istim grafičkim izvorima kao i Juraj Dalmatinac. Premda je za svoje djelo koristio dva raznorodna izvora nepoznati je majstor pokazao visoku razinu kreativnosti i inventivnosti jer je stvorio jedinstveno, u cjelini gledajući stilski koherentno te sadržajno uvjerljivo djelo. Pri tome je ne samo prenio najznačajnije odlike neposrednog, "živog uzora" s kapele Corner – pokret i životnost - nego ih je još dodatno naglasio. U pokušaju identifikacije samoga majstora ukazano je na brojne analogije koje se javljaju u djelima venecijanske radionice Bon, prije svega u oblikovanju fizionomija malih anđeoskih glavica (anđeli s nadvratnika Scuola Vecchia della Misercordia). Takav tip fizionomija uočen je i na figurama iz skupine Navještenja (likovi anđela Gabrijela i sv. Katarine), a na istim je reljefima pronađen i čitav niz drugih veoma čvrstih i sigurnih pokazatelja (glava sv. Katarine ponavlja u malome glavu alegorijskog lika pravde s Porta della Carta, Bogorodica Navještenja gotovo identična u stavu i gesti s Bogorodicama Navještenja Bartolomea Bona iz Londona i one s crkve Madonna dell'Orto). Iznimna koncentracija tih i takvih, posve specifičnih radioničkih oznaka omogućuju nam da velikom dozom sigurnosti ustvrdimo da svi navedeni reljefi, odnosno oba sarkofaga potječu upravo iz radionice obitelji Bon, odnosno da pretpostavimo kako su nastali po nacrtima Giovannia ili Bartolomea Bona u izvedbi jednoga od njihovih suradnika. Manje razlike koje se uočavaju u izvedbi dvaju predloženih skupina reljefa, odnosno sarkofaga objasnile bi i mogući vremenski raspon od 5-10 godina u njihovom nastanku. Nešto kasniji nastanak sarkofaga Ivana VI Frankopana s figurama Navještenja opravdava i podatak po kojemu je njegova nadgrobna ploča s starim frankopanskim grbom naručena i izrađena u kraljevskim radionicama u Budimu nije isporučena. Ostala je u Ugarskoj, te stoga vjerojatno predstavlja njegov prvi nadgrobni spomenik. Individualan kiparski rukopis iskazan na senjskim reljefima, prvenstveno neke karakteristične crte u oblikovanju fizionomija, omogućavaju nam da njihova nepoznata autora nazovemo "Majstorom senjskih reljefa" i tako izdvojimo iz anonimne skupine suradnika te mletačke radionice. Uzimajući u obzir činjenicu kako ta djela nose izraziti radionički pečat, inače neuobičajen kod te radionice koja je kao suradnike zapošljavala mahom već zrele majstore te kako je riječ o specifičnoj narudžbi (rad u mramoru) na koncu je iznesena pretpostavka kako se njihov majstor po svemu sudeći formirao u samoj radionici. Time se logično otvara i jedna privlačna hipoteza – ne krije li se možda iza majstora središnjeg reljefa s frankopanskim grbom i sam Giovanni Bon, za kojega nemamo na žalost osvjedočenih kiparskih djela.

nadgrobni spomenici plemićkih obitelji ; radionica Bon ; Nikola IV Frankopan ; Ivan VI Frankopan ; sarkofag venecijanskog tipa ; Majstor oltara Mascoli

nije evidentirano