hrvatski

Jagićeva izdanja tekstova hrvatske srednjovjekovne književnosti

Hrvatski filolog Vatroslav Jagić, osim što je kritički objavio niz staroslavenskih spomenika, ostavio je znatan trag i u izdavanju tekstova hrvatske srednjovjekovne književnosti. Pišući Historiju književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga (1867) i Hrvatsku glagolsku književnost (kao uvodni dio u Vodnikovu Povijest hrvatske književnosti, 1913) Jagić je koristio već istraženu, ali i izvornu građu, književne tekstove koji do tada nisu bili kritički objavljeni. Bio je svjestan da je "naša najstarija književnost mnogo bogatija, samo što liči neodkrivenu skrovištu i neizkopanu bogatstvu" i uporno je tragao za novim i neidentificiranim tekstovima. Nastojao je usporediti hrvatsku književnost srednjega vijeka s drugim književnostima i tražio paralele i ishodišta hrvatskih tekstova i slavenskih i zapadnoeuropskih literatura. Iz dostupnih glagoljskih, ćirilskih i latiničkih izvora Vatroslav Jagić je objavljivao transliterirane tekstove, ukratko prepričao sadržaj i upozorio na književnopovijesne i tekstološke vrijednosti. Na taj je način izdao i prvi put prezentirao hrvatskoglagoljske (a manje ćirilske i latiničke) dijelove liturgijskih knjiga, apokrife, srednjovjekovne romane, svetačke legende, moralno-poučna djela i dr. Do danas su neka od tih izdanja ostala jedini i nezaobilazni tekstološki izvori za proučavanje hrvatske književnosti, dok su druga bila temelj za daljnja istraživanja i kasnija tekstološka izdanja.

V. Jagić; kritička izdanja; hrvatska srednjovjekovna književnost

nije evidentirano