hrvatski

Je li moguća filmska pragmatika?

Dok se čini prirodnim govoriti o 'pragmatici' u odnosu na jezik, jer se jezik koristi u neposrednim društvenim odnosima, ne mora se činiti mogućim na isti način govoriti o 'filmskoj pragmatici' jer tu nemamo neposrednog dodira i pragmatičkog usaglašavanja između proizvođača filma i publike. Gledatelj filma izravno gleda sam gotov proizvod, tipično uz odsutnost autora. Film je tipično izrađen za razumijevanje u različitim kontekstima, planiran da bude 'transsituacijski' prihvatljiv, neosjetljiv za pojedinačnost prilike u kojoj se gleda. No, ima li se na umu da svaka komunikacijska tvorevina mora zadovoljavati neka interakcijska, pragmatička, načela, može se postulirati da to mora važiti i za film. U ovom se radu analiziraju neka podrazumijevanja u doživljaju narativnog filma i neke njegove crte što podupiru stav da je filmska pragmatika itekako moguća. Pritom se ukazuje na to da ustrojstvom filma i gledateljevim očekivanjima ravnaju dva tipa podrazumijevanih 'pravila pristojnosti', temeljena na općem pragmatičkom načelu relevancije, odnosno da se, kao i u pragmatičkom pristupu jezičnoj razmjeni, i na filmu mogu razlučiti dvije razine – razina glavnog izlaganja i metadiskurzne regulacije tog izlaganja.

pragmatika; film; diskurzna i metadiskurzna razina

nije evidentirano