engleski

Could peripheral biochemical paramaters predict the clinical response to antidepressant treatment?

Psihofarmakološko liječenje depresivnih bolesnika je povezano s problemima odgođenog, nepotpunog ili neodgovarajućeg učinka antidepresivnih lijekova, što produžuje patnje bolesnika i povećava troškove liječenja. Jedan od ciljeva istraživanja u području biološke psihijatrije je pronaći lako dostupni, periferni biokemijski ili genetski pokazatelj koji bi mogao poslužiti u istraživanju etiologije i individualizaciji liječenja bolesnika. Budući da se etiologija depresije povezuje, između ostaloga i s promjenama serotonergičkog i lipidnog sustava, trombocitni serotonin (5-HT) i serumski lipidi (kolestrol, HDL, LDL, trigliceridi) predstavljaju periferne biokemijske pokazatelje, posebice nekih procesa u serotonergičkim neuronima (aktivni unos 5-HT, aktivnost monoaminooksidaze /MAO/). U našim istraživanjima smo odredili koncentraciju trombocitnog 5-HT, aktivnost trombocitne MAO i koncentraciju serumskih lipida u nepsihotičkih i nesuicidalnih depresivnih bolesnika (DSM-IV kriteriji) nakon perioda od barem 8 dana bez psihofarmaka (washout), odnosno prije početka liječenja: a) s antidepresivima iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane 5-HT (SSRI) i b) s antidepresivima čiji mehanizam djelovanje nije povezan s inhibicijom ponovne pohrane 5-HT (non-SSRI). Ustanovili smo da je povišena koncentracija trombocitnog 5-HT, serumskog kolesterola i triglicerida prije početka liječenja povezana s lošim terapijskim učinkom (promjena početnog broja bodova na Hamiltonovoj ocjenskoj ljestvici za depresiju manja od 50%) nakon 4 tjedna liječenja SSRI (paroksetin, sertralin, fluvoksamin). Povišena koncentracija serumskih triglicerida te nepromijenjena koncentracija trombocitnog 5-HT je opažena u skupini depresivnih bolesnika s lošim terapijskim učinkom na primjenu non-SSRI (tianeptin, ladiomil). Aktivnost trombocitne MAO nije bila povezana s terapijskim učinkom antidepresivnih lijekova. Individualne razlike u terapijskom odgovoru bi se mogle povezati s genetskim varijacijama serotoninskog prijenosnika, serotoninskih receptora, nekih enzima i signalnih puteva, no dosadašnja istraživanja u molekularnoj biologiji nisu još pronašla odgovarajući genetski pokazatelj(e) terapijskog učinka. Dobiveni rezultati upućuju na moguću primjenu navedenih paramatera u kliničkoj praksi, te neophodnost nastavka istraživanja.

platelet serotonin; serum lipids (cholesterol; HDL; LDL; triglycerides); platelet MAO activity; depression; treatment

nije evidentirano