hrvatski

Distopije hrvatskoga performansa od devedesetih ili: o performansima i postpeformansima protiv globalne režije

U okviru izabrane teme priopćenja analizirala sam distopije (negativne utopije) na primjerima pojedinih hrvatskih performansa, primjerice, performansâ Ivana Faktora u kojima kao epicentrale točke rabi Osijek i igranofilmsku strukturu opusa Fritza Langa. Naime, ulazak u devedesete, početak rata u Hrvatskoj, situacija Osijeka u gotovo potpunom ratnom okruženju te svakodnevno granatiranje punih devet mjeseci spomenutom je performeru, koji nije ponovio nijedan svoj performans, rastvorilo neminovni paralelizam sa situacijama u Langovim filmovima, a posebice s prvim Langovim zvučnim filmom M s podnaslovom Eine Stadt sucht einen Mörder iz 1931. godine. Pored performansâ spomenutoga filmskoga i likovnoga umjetnika te performera, a s obzirom na distopijske odrednice, interpretirala sam i pojedine druge performanse: npr. performanse Tomislava Gotovca a.k.a. Antonija Lauera (npr. performans Point Blank, koji je 31. siječnja 1992. izveo u Salonu Galerije Karas, u okviru kojega je performer na zidovima Galerije ispisivao grafite – simbole Amerike: "NEW YORK, HOLLYWOOD, U.S.A., STARS & STRIPES, GEORGE BUSH", da bi navedene simbole uokvirio, prekrižio i iznad njih ispisao kontrapunkte: "VUKOVAR, ŠKABRNJA, HRVATSKA, CRVEN – BIJELI – PLAVI, IVAN PAVAO II."), performanse Slavena Tolja (npr. performans Bez naziva/U očekivanju Willija Brandta [1997., Čulhan, Meeting Point – SCCA, Sarajevo], koji je nastao pri umjetnikovom prvom povratku u poratno Sarajevo), performans Petak je dan za metak (Break 21, Ljubljana, 2002.) Borisa Šinceka, bivšega časnika Hrvatske vojske, koji se u spomenutoj izvedbi simbolički i stvarno postavio u ulogu žrtve. Noseći neprobojnu košulju ("pancirku"), tražio je od kustosa da puca u njega i pritom preuzeo odgovornost za moguće posljedice te radikalne akcije, uključujući, dakako, i moguću smrt. Šincekovo dopuštanje pucnja u sebe, riječima Slavena Tolja, "najdirektnija je i najautentičnija mogućnost i reakcija na stvarnost koju živimo, u kojoj se od kraja rata ubilo otprilike 1360 branitelja. Taj performans direktna je transplantacija društvene stvarnosti u umjetnički kontekst."

političke distopije; performans; devedesete

nije evidentirano