hrvatski

Teret dokazivanja

Teret dokazivanja jedan je od fundamentalnih i interdisciplinarnih pravnih pojmova, kojeg poznaju sve vrste sudskih postupaka. U europskoj kontinentalnoj pravnoj teoriji, koju je slijedila i hrvatska pravna doktrina, teret dokazivanja poima se u prvome redu objektivno, kao metoda koju tijelo koje odlučuje treba primijeniti ako dokazivanjem ne može doći do određenog zaključka o postojanju ili nepostojanju relevantnih činjenica. Da bi se prevladala neizvjesnost i omogućilo meritorno suđenje, sud mora primijeniti tzv. pravila o teretu dokazivanja kojima se raspodjeljuje rizik nedokazivosti između stranaka u postupku. Osim ovakvog objektivnog koncepta, u povijesno postojećim sustavima i uporednom pravu izraz teret dokazivanja simultano označava i subjektivni teret dokaza, tj. praktičku nužnost stranke da u odredenom trenutku u postupku ponudi nove dokaze kako bi omogućila donošenje za nju povoljne odluke, što u teoriji i praksi često dovodi do nejasnoća i nesporazuma. Doktorska disertacija Teret dokazivanja prvi put u hrvatskoj pravnoj teoriji sustavno analizira povijesne i poredbenopravne dimenzije ovoga pojma. Kroz analizu vladaćujeg germanskog učenja o teretu dokazivanja koje je svojom teorijom norme utemeljio Leo Rosenberg i alternativnih shvaćanja u europskoj i anglo-američkoj pravnoj tradiciji, autor dolazi do zaključka da je objektivni koncept tereta dokazivanja potrebno zadržati, uz modificiranje i relativiziranje temeljnih postavki teorije norme.

teret dokazivanja; izvjesnost; vjerojatnost; građansko procesno pravo; dokazivanje

nije evidentirano