hrvatski

Jezik i stil Ivana Sopte

U radu se analizira jezik romana i pripovijedaka hrvatskog književnika Ivana Sopte. Na temelju podrobne jezične raščlambe zaključeno je da jezik kojim piše Ivan Sopta nije posve jedinstven, odnosno, da se u njegovom razvojnom putu, traženju jezičnog izraza, razlikuju dvije faze: 1. Roman "Na cesti" piše književnim jezikom s elementima žargona i nekim regionalizmima (Slavonija), 2. "Nemirni mir" i "Dani jada i glada" mijenja koncepciju i stil, piše mješavinom književnog jezika i svog govora, koji pripada zapadnoštokavskom ikavskom dijalektu, također i u posljednjem rukopisu "Vjekovi se smiju i plaču" ("Ševušina smrt"). Zaključeno je da su dva različita jezična izraza korištena u funkciji stila, odnosno što vjernijeg opisa likova, kao i ambijenta. Nadalje, u radu je napravljen osvrt na mjesni govor kojim je Ivan Sopta pisao svoje najbolje pripovijetka, a to je govor Širokog Brijega i okolice. Navode se pojedine osobitosti zapadnoštokavskog ikavskog dijalekta koje su potvrđene u romanima i pripovijetkama ovog književnika, posebice one arhaične zajedničke štokavskom i čakavskom narječju. Zaključeno je, da osebujnost i bogatstvo jezika književnika I. Sopte najviše dolazi do izražaja na leksičkoj razini: očuvani su mnogi leksički slojevi od praslavenskog do romanizama i turcizama. Pojedini su leksički primjeri podrobnije obrađeni s etimologijskim tumačenjem. Na posljetku je istaknuto, da je Ivan Sopta stvorio, ne samo književno djelo, nego i vrijedan izvor za proučavanje povijesti hrvatskoga jezika i dijalektologije, također i povijesni dokument jednog od najtežih razdoblja novije hrvatske povijesti.

romani i pripovijesti Ivana Sopte; jezik; stil; štokavski dijalekt; leksik; arhaizmi

nije evidentirano