hrvatski

Pomorske karte i plovidbeni priručnici Jadrana tijekom povijesti

Kartografiranje istočnog dijela Jadranskog mora tijekom prošlosti integralni je dio povijesti kartografiranja Mediterana i europskog kontinenta. Tome je temeljni razlog činjenica da je Jadran od prapovijesti do danas kontinuirano funkcionirao kao najkraći, najlakši i najjeftiniji prometni pravac kojim se Europa povezivala s Azijom i Afrikom. Pritom se ima u vidu i Sredozemno more, kolijevka europske civilizacije, koje oplakuje sva tri kontinenta, a Jadran, kao njegov rukavac prema sjeveru, jedan je od najprirodnijih komunikacijskih akvatorija za njihovu međusobnu vezu. Da se već u tim najstarijim razdobljima raspolagalo kvalitetnim geografskim spoznajama zorno svjedoči "Peripl" Pseudo-Skilaka iz polovice 4. stoljeća pr. Krista, najstariji plovidbeni priručnik Sredozemlja, istodobno i Jadrana, a još više "Geografija" Klaudija Ptolemeja, iz druge polovice 2. st. poslije Krista, nedvojbeno najveće i najznačajnije geografsko i kartografsko djelo staroga vijeka. Jadran je u njoj predočen na V., VI. i IX. karti Europe, što znači da će biti stavljen u središnjicu pozornosti i kulture starog svijeta. Takav odnos prema kasnijim hrvatskim prostorima, ustvrđen na Ptolemejevim kartama, ostat će neizmijenjenom konstantom narednih dva tisućljeća. Dakako, Ptolemejske karte nisu pomorske, ali su u njihovom nastajanju svakako korištene, jer se drukčije ne može pojasniti njihova izvanredna kvaliteta. Korištene su i prigodom definiranja "Tabule Peutingeriane" iz prijelaza 3. u 4. st. poslije Krista, kojom se prikazivalo kasnoantičkom čovjeku poznati nastanjeni svijet kroz mrežu putova kopnom i morem, pri čemu je Jadran opet nezaobilazan. U narednim stoljećima, izmjenom etničke, gospodarske i opće slike Europe nakon velikih seoba tijekom srednjeg vijeka, ta će djela biti bitni temelji na kojima će se dalje razvijati europska kartografija, a unutar nje i prikazivanje jadranskog akvatorija. Ipak, tek tijekom srednjega vijeka unutar mediteranskoga kulturološkog kruga, razvit će se prave pomorske karte i plovidbeni priručnici Jadrana. Pritom su dva ishodišta: Venecija, u kojoj će se razviti mletačka plovidbena kartografija, i Španjolska, osobito Baleari i Katalonija, gdje će stasati katalonska škola plovidbene kartografije. U tim kartografijama prema kvaliteti nedvojbeno na čelu stoji Petrus Vesconte sa svojim kartama iz početka 14. stoljeća. Unutar njih stasat će i poznati naturalizirani Istranin, Pietro Coppo, nemjerljivi će joj prinos dati i fra Mauro, djelujući također u Istri, u samostanu Sv. Mihovila poviše Limskog kanala. Od Hrvata pak, istaknut će se dva Šibenčanina, Martin Rota Kolunić i Božo Natal Bonifačić, s kartama koje će u onodobnoj Europi dobiti najviše ocjene. Treba spomenuti i znamenitog Dubrovčanina, Vicka Dmitra Volčića, kao jednoga od najuspješnijih kartografa katalonske kartografske škole, uz pripomenu da su njegovi kartografski radovi očuvani po brojnim svjetskim muzejima i knjižnicama. Konačno, potrebno je istaknuti i Willema Barentsa, možda najpoznatijeg i najuspješnijeg kartografa, koji je izradio tiskanu plovidbenu kartu s istaknutim dubinama mora, čiji se primjerak čuva u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici. Iz istih tih stoljeća očuvat će se i plovidbeni priručnici Jadrana nove kvalitete: najstariji je Petrusa Vescontea iz 1318., a najdugovječniji tzv. "Rizov portulan" koji će se prvi put tiskati 1477., a zadnji, koliko je poznato, čak 1832. godine. Autor mu je Alvise ca'da Mosto.* Te karte i priručnici doduše nuđaše preciznu viziju akvatorija, ali karte nisu imale paralela i meridijana niti drugih za kartografiju ustaljenih sastavnica, već jedino vjetrulje, nastale iz uporabe kompasa. Temelj im bijahu informacije pomoraca (smjer i udaljenost od nekog objekta čija se pozicija otprije znala), a također i kontinuirani ispravci i dopune uvijek novim i još točnijim podacima. A upravo to, taj stalni priljev novih podataka više kakvoće, bijaše presudan da te tzv. portolanske karte postanu jednom od dviju sastavnica novih promišljanja u kartografiji. Druga je Ptolemej, kojeg Europa nije upoznala u prvim prijevodima s grčkoga na latinski početkom 15., već iz prvih tiskanih primjeraka od kraja toga istog stoljeća. Tako se odjednom nuđaše dvije toliko različite vizije. Jedna, znanstvena, ali utemeljena na geografskoj građi, staroj za to vrijeme tisućljeće i pol, i druga, suvremena, ali bez znanstvenih temelja, fundirana jedino na stoljećima plovidbenih iskustava mediteranskih pomoraca i onih atlantske obale Europe. Europski kartografi, nakon prvih izdanja Ptolemejeve "Geografije", posegnuše za podacima s plovidbenih karata, te pokušaše njih prikazati na kartama Ptolemejeve proste čunjaste kartografske projekcije, nazivajući ih Tabulae nuovae. Ipak, spoj ptolemejskih kartografskih postavki i informacija plovidbene kartografije pokaza pregršt nedostataka. Njih, a oni ponajviše bijahu nazočni kod same kartografske projekcije, prvi je uočio i kvalitetno otklonio Gerhard Kremer, poznatiji kao Gerardus Mercator, znameniti flamanski matematičar, geograf i kartograf. Time, nakon 1300 godina različitih stadija apsolutne nazočnosti Klaudija Ptolemeja kao vrhovnog autoriteta u geografiji i kartografiji, pojavi se novi, nazočan do danas: Mercator. Njegovu djelu Nizozemac Abraham Ortelius priključi decentnu likovnost, pa atlas, kao način prezentacije skupine karata, te profesionalizam i kolektivni duh u radu na zamašnijim projektima. Time se uspostavi novi standard kojem će za hrvatske krajeve, uključujući istočni Jadran, u sljedeća dva stoljeća (17.-18.) kronično nedostajati kvalitetnih podataka. Unatoč tome bit će nešto novih prinosa u pomorskoj kartografiji i na razini plovidbenih priručnika. Među njima može se istaknuti Gioseppe Rosaccio (1598. i 1606.), John Seller (1677.), Vincenzo Maria Coronelli (1688., 1696.), Enrico Michelot (djelo mu se tiska u više izdanja od 1703. do 1832.) ili Jacques Nicolas Bellin (1771.), koji su u svojim djelima dali specifičan spoj plovidbenih karata i najsažetijih plovidbenih uputa. Dakako, neizostavno treba spomenuti i domaćeg sina, oca hrvatske historiografije, Ivana Lučića, koji će se i sam potruditi pa krajem 17. stoljeća dati bitan prinos unapređenju kartografiranja Jadrana. Međutim, istinski pomak u kakvoći karata tražio je organizirani terenski rad. Za njega su teorijske i praktične postavke tijekom 18. stoljeća ostvarene u Francuskoj (César François Cassini de Thury). Na našim prostorima prvu hidrografsku izmjeru obale utemeljenu na znanstvenoj metodologiji tijekom francuske uprave izvršit će Charles-François Beautemps-Beaupré (1806. i 1808.-1809. godine.). Ta izmjera, kao i njezin nastavak 1816.-1821., rezultirat će izradom i publiciranjem prvog pravog atlasa kvalitetnih plovidbenih karata Jadrana, "Carta di cabottaggio del mare Adriatico" (1822.-1824.), nakon čega će, 1830., biti tiskan i prvi pravi plovidbeni priručnik Jadrana kapetana Giacoma Marienija. Otvaranje Hidrografskog ureda Carsko-kraljevske ratne mornarice 1866. u Puli, s novim hidrografskim i geomagnetskim izmjerama Jadrana 1866.-1869., 1880.-1885. i kasnije, urodit će još kvalitetnijim pomorskim kartama, a 1893. i izdanjem novog plovidbenog priručnika toga mora, te biti most prema 20. i 21. stoljeću. Naime, suvremeni Hrvatski hidrografski institut u Splitu direktni je sljednik spomenutog pulskog Hidrografskog ureda, pa kao takav po dugoj tradiciji jedna od najuglednijih ustanova i u svjetskim okvirima. Pri kraju iznimno je važno istaknuti da je hrvatski dio Jadrana, a to je gotovo cijeli istočni dio toga mora, tijekom povijesti uvijek bio u središnjici svjetskih kartografskih proučavanja, unapređenja ali i zastoja, kakvoćom nerijetko prednjačeći pred brojnim drugim europskim akvatorijima. Za starog i srednjeg vijeka, središnjica kartografskih unapređenja bijaše sam Mediteran, pa Jadran kao njegova nezamjenjiva spona Azije i Afrike prema Europi, bijaše jedno od najčešće kartografiranih svjetskih mora. Kasnije, kad Velika geografska otkrića premjestiše jezgro trgovačke plovidbe na svjetske oceane, značenje Mediterana i Jadrana privremeno opade, ali se poveća europski interes za obalno zaleđe radi istodobnih turskih prodora na ta područja. Nakon opadanja turske moći, uz istodobno vraćanje trgovačkih plovidbi na Mediteran i Jadran, važnost Hrvatske i istočne obale Jadrana iznova jača, ali ovaj put dvojako: kao zemlje koja je prepreka turskom prodoru na Zapad, i kao područja preko kojeg su vodili trgovinski koridori prema jadranskim centrima pomorske trgovine. Taj zadnji čimbenik, koji tijekom povijesti bijaše odlučujući, bitno je određivao i danas određuje geostrateški i ukupni geografski položaj Hrvatske. Ona bijaše, jest, a to joj je budućnost, funkcionirati kao najkvalitetnija veza Europe s Afrikom i Azijom. Odatle, odavno, premda na jugu, stalno djelujući u Europi, za Europu, i sama kao europska zemlja, poprimila je značajke srednjoeuropeizma, premda se geografski nalazi na jugu tog kontinenta. To je još jedno njezino specifično obilježje, definirano i u svjetskim relacijama jednom od najrazvedenijih, plovidbeno najpogodnijih i turistički najatraktivnijih obala. Takvo nam bogatstvo treba očuvati i za pokoljenja koja dolaze poslije nas.

povijest; pomorske karte; plovidbeni priručnici

nije evidentirano