Frane Petrić kao svestrani humanistički mislilac autor je i spisa pod naslovom Dijalozi o retorici. Iz nekih podataka izloženih u prvom licu u samoj raspravi i pripisanih autoru može se zaključiti da je Petrića na pisanje ove studje potakla osobna želja da i sam djeluje kao govornik te proučavanje starijih i novijih spisa o govorništvu prema kojima je zauzimao kritički odmak. Poznavajući starogrčke izvornike Platonovih djela i slijedeći duhovna kretanja svoga vremena koja se vraćaju antičkim izvorima humanističkih disciplina, Petrić se unutar teorijske dihotomije pri gledanju na retoriku kao umijeće uvjeravanja (iz kojeg se polarizira esteticistička orijentacija retoričke tradicije) i poimanja govorništva kao sredstva u društvenom djelovanju koje mora udovoljiti primarno etičkim kriterijima, priklanja ovoj drugoj struji i oslanja na Platonovo učenje o retorici izloženo u nizu tekstova pisanih u obliku dijaloga. Iznošenja postavki i teza u dijaloškoj (razgovornoj) formi je stilski postupak kojim se postiže komunikativnost znanstvenog diskursa. Ova stilska konvencija pisane rasprave koju je Petrić preuzeo od Platona proizlazi iz ranije starogrčke filozofske prakse usmenog oblikovanja ideja kroz izravan osobni kontakt sa sugovornikom prisutne u Sokratovoj filozofskoj metodi poučavanja i raspravljanja - majeutici.

Filologija