hrvatski

Šutnja i konkludentne radnje u obveznim odnosima

Raspravlja se o tumačenju šutnje i konkludentnih radnji u obveznim odnosima. Usprkos tome što šutnja nije prihvat, ona u pojedinim slučajevima nameće i odgovornost za ispunjenje. Na to upućuje izričita odredba čl. 265. ZOO. Treba objasniti kako do toga dolazi. Odredba čl. 3. posljednje novele Zakona o obveznim odnosima (NN 41/2008) pozdravlja se kao dobrodošlo pojašnjenje odredbe čl. 265. st. 4. ZOO. Kritizira se donedavno vladajuće stajalište po kojem je svaka osoba u čiju poslovnu djelatnost spada obavljanje tuđih naloga dužna obaviti svaki dobiveni nalog ako ga nije odmah odbila. Da bi se šutnja tada mogla pribrojiti ponuđenome, potrebno je jače uporište pa se stoga kao dodatna pretpostavka nameće i poslovna veza između ponuditelja i ponuđenoga. Raspravlja se i o drugim slučajevima koji spadaju u posredno područje primjene odredbe čl. 265. ZOO u kojima šutnju treba pribrojiti ponuđenome usprkos tome što ona nije čin poslovnopravnog očitovanja volje. Posebno se raščlanjuje institut pisane potvrde koji je poniknuo u trgovačkom pravu, ali je danas pod utjecajem trenda komercijalizacije obveznog prava snažno prodro i u tradicionalno građansko pravo. U učenju o odgovornosti zbog stvaranja pravnog privida nudi se uporište za tvrdnju po kojoj šutnja na pisanu potvrdu može nametnuti odgovornost za ispunjenje.

šutnja; konkludentne radnje; institut pisane potvrde; odgovornost zbog stvaranja pravnog privida; pribrojivost

nije evidentirano