hrvatski

Uzvici u hrvatskoglagoljskim tekstovima

U članku se opisuje izraz, sadržaj, značenje i stilistička uloga uzvika potvrđenih u građi Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Stanje u hrvatskoglagoljskim tekstovima uspoređeno je s onim zatečenim u tekstovima staroslavenskoga kanona kao i s uzvicima suvremenoga hrvatskoga jezika. Uzvici su razvrstani u skupine prema semantičkom i funkcionalnom mjerilu. Prvu skupinu čine uzvici liturgijske namjene i adoracijsko pozdravne funkcije: alleluê , amenь , osanь na, ave. Kod prva tri uočena je mogućnost rekategoriziranja u imenicu, po kojoj uzvici postaju bitni članovi rečeničnoga ustrojstva. U drugoj su skupini uzvici radosnoga pozdravljanja: ovê i vita. Potonji je posebno zanimljiv kao izrazna dominanta zapisa žakna Jurja kojim je on najavio i pozdravio prvu hrvatsku inkunabulu te uzvik koji izvan Jurjeva zapisa nikad više nigdje nije potvrđen. Skupinu za sebe čine uzvik potvrđivanja ei te uzvik samopotvrđivanja, samosvijesti i napetoga iščekivanja ava. Uzvici dozivanja, obraćanja i upućivanja primatelja poruka na koga ili što su o, uzvik s najvećim brojem potvrda u hrvatskoglagoljskim tekstovima, te olê /ole i de. Rugalačku ulogu imali su uzvici vaha i uva koji su od jezika davaoca, latinskoga i grčkoga, preuzeti isključivo u drugotnom značenju koje je obilježeno ironijskim pomakom. Najbrojnija je skupina uzvika jadikovanja koju je činilo osam uzvika: a, gore, ĵ o, oime, oh', uvi, ê o, ju. Oni su najčešće prethodili imenskoj riječi u dativu, a među njima je posebno zanimljiv uzvik oh' čiji poluglas govori da su glagoljaši uzvike poimali kao i sve ostale vrste riječi, što u suvremenome jezikoslovlju nije slučaj. Analiza uzvika pokazala je i da su glagoljaši uzvike iz grčkoga ili latinskoga predloška nerijetko prevodili uzvikom drukčijega značenja i uporabe, a u nekim su slučajevima uzvike umetali na mjestima na kojima ih u predlošku s kojega su prevodili nije bilo. Uzvici se ne pojavljuju samo u upravnome govoru, već i tamo gdje bi ih se, zbog bezličnoga i dekontekstualiziranoga karaktera teksta, teško očekivalo, primjerice u povijesnim izvješćima, pravnim spomenicima i rubrikama liturgijskih tekstova. Na takvim mjestima dragocjeni su pokazatelji angažiranosti, kreativnosti i osobnosti naših glagoljaša.

uzvici; hrvatskoglagoljski tekstovi; hrvatski crkvenoslavenski jezik

nije evidentirano