hrvatski

Klasifikacija psihologijskih mjernih instrumenata za utvrđivanje PTSP-a

Tijekom ukupne pisane ljudske povijesti posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) stoljećima se svodio samo na anegdotalne opise. Tek s pojavom DSM-III 1980. poremećaj je konačno službeno opisan i uvršten u klasifikacijski sustav Američke psihijatrijske udruge, čime je ujedno postao dijelom svjetske psihopatološke teorije i prakse (Briere, 2004.). Nakon priznavanja PTSP-a u dijagnostičkim nastojanjima da se dođe do što kvalitetnijih postupaka za njegovo prepoznavanje iskristaliziralo se da ga je moguće identificirati pomoću multifazičnih inventara općeg tipa, ali zaredao je i razvoj instrumentarija usmjerenih samo na simptomatologiju PTSP-a. Dijagnosticiranje PTSP-a može biti otežano nastojanjem osobe da pomoću navedene dijagnoze ostvari neku dobit ili rentu. Hrvatska su iskustva o tome poznata još od vremena nakon II. svjetskog rata, kada su se, između ostalih, i naši psihijatri morali angažirati u rješavanju problema tzv. 'jurišanata' (Betelheim, 2006 ; Klajn, 1955). Iskrivljavanje rezultata moguće je ne samo u slučaju dijagnosticiranaj PTSP-a. Psiholozi se od toga štite tako da rabe instrumente koji sadrže tzv. 'ljestvice valjanosti'. U skupini inventara za procjenu PTSP-a susrećemo načelno dvije vrste instrumenata. Jedno su različite ljestvice koje su razvijane za istraživačke potrebe, odnosno koriste se pretežito u epidemiološkim studijama i ne mogu se rabiti u diferencijalno-kliničke svrhe. Drugo su ciljani inventari, kao što su npr. Trauma Symptom Inventory – TSI, koji sadrže ljestvice valjanosti namijenjene procjeni ispitanikove iskrenosti, što se uz dobre psihometrijske odlike i normiranost instrumenta drži za temeljne pretpostavke da bi mogle biti kvalificirane kao psihodijagnostičko sredstvo.

PTSP; psihodijagnostička sredstva

nije evidentirano