crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 387802

Poglavlje/Rad u knjizi

Autori: Živaković-Kerže, Zlata
Naslov: O mjestu ; Rat i međuraće ; U ratnom vihoru ; U granicama Druge Jugoslavije ; U Suverenoj Republici Hrvatskoj ; Biografski leksikon
( Čepin )
Knjiga: Čepin
Urednik/ci: Arnold, Dražen
Izdavač: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod
Grad: Čepin
Godina: 2009
Serija: Bibliotheca Croatica-Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia ; Posebna izdanja: Knjiga 6
Raspon stranica:: 36, 75, 121, 141, 208-70, 108, 137, 192, 246,
Ukupni broj stranica u knjizi:: 334
ISBN: 978-953-6659-42-5
Ključne riječi: Čepin, Slavonija, gospodarstvo, putevi modernizacije
( Čepin, Slavonia, economic, modernisation played )
Sažetak:
Mjesto je smješteno u mikroregiji Dravsko-dunavske nizine Istočnohrvatske ravnice 10 km jugozapadno od grada Osijeka. U Hrvatskoj je najveće naselje površinom od 64, 73 km2, a prema broju stanovnika najveća je Općina. U Osječko-baranjskoj županiji treća je po veličini jedinica lokalne samouprave. U godini 2008. Čepin ima 10.500 stanovnika. Kao velika većina slavonskih seoskih mjesta u osnovi je zadržao svoj nekadašnji izvorni izgled, svoj prepoznatljiv izgled niznog naselja. Dakako, na promjene unutar mjesta utjecali su u prohujalim vremenima različiti činitelji – ratovi, epidemije, pošasti, gospodarski razvoj, položaj i uvjeti života, urbanizacija i slično. Današnjem Čepinu novoizgrađena Zapadna obilaznica širom otvora vrata prema Europi, jer će se u skoroj budućnosti izravno vezati na cestovni paneuropski Koridor 5C – suvremeni prometni spoj od Baltika do Jadranskog mora. Značajna je i postojeća državna cesta D7 koja se pruža u smjeru prema sjeveru od Osijeka preko Belog Manastira sve do graničnog prijelaza s Republikom Mađarskom te na jug prema Đakovu do Slavonskog Šamca, tj. graničnom prijelazu s Republikom Bosnom i Hercegovinom. U samom središtu mjesta odvaja se, u jugo-zapadnom smjeru, županijska cesta prema Čepinskim Martincima, Poganovcima i Podgoraču gdje se nastavlja na državnu cestu prema Našicama. Mjesto leži uz željezničku prugu Osijek – Đakovo – Strizivojna / Vrpolje. Gospodarska osnova su poljodjelstvo, vinogradarstvo, gljivarstvo, stočarstvo, prerada mesa, građevinarstvo, metalna galanterija, trgovina, ugostiteljstvo, promet, turizam, obrti i prehrambena industrija. Od davnih vremena za razvoj mjesta značajan je geografski položaj. Utjecao je da Čepin u srednjem vijeku postane veće mjesto s određenim prometnim i trgovačkim značenjem. Spominju ga tada mađarski dvorski pisari u obliku Kendchapa ili samo Chapa (Čapa). Do 13. stoljeća mjesto je u administrativnom sustavu Ugarsko-hrvatskog kraljevstva i pripadao je podunavskoj Vukovskoj županiji (sa središtem u Vukovaru). Nalazio se u njezinu sjevernom podravskom dijelu, vrlo blizu granice s Baranjskom županijom. U crkvenom pogledu, pak, Čepin je pripadao velikoj Pečuškoj biskupiji. Prvi spomen imena Čapa nalazi se u dokumentu iz 1256. po kojem je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. izlučio mjesto iz vukovarskog posjeda i darovao ga Kletovim sinovima Ladislavu, Filipu i Gregoru. Potom su slavonski velikaši Korogy Čapu uživali sve do izumrća. Prilikom popisa osječkog vlastelinstva 1469. u Čapi je 31 naseljena kuća. I nakon izgona Turaka Osmanlija mjesto je 1680. imalo 50 naseljenih kuća, pa je brojem stanovnika najveće selo u okolici. Međutim, već tri godine potom, uoči velike bitke za Oslobođenje, u vrijeme kada se okupljala golema osmanska vojska u okolici Osijeka i Vukovara stanovnici Čape, kao i ostalih sela i selišta, napustili su svoja stoljetna ognjišta. Sklonili su se u obližnje šume i močvare gdje su proveli nekoliko godina, između ostaloga i stoga jer se carska vojska nije mnogo razlikovala od bivših tlačitelja. Zbog toga se mještani u Čapu nisu vratili ni nakon što je u Slavoniji posve zamukao zveket oružja nego su, budući da su bili Mađari preselili u Retfalu, mjesto zapadno od Osijeka, gdje su se tada nastanili gotovo svi Mađari osječkoga kraja. Vrlo dobro su se snašli u novom okruženju te se više nisu željeli vratiti u svoje bivše domove. Tako je Čapa ostala posve pusta što je utvrdio 1698. i komorski popisivač stanovnika. U prvim desetljećima 18. stoljeća Slavonija, pa tako i mjesto, postupno doživljava demografski i gospodarski razvoj. Priliv novih doseljenika znatno je osvježio i brojčano povećao stanovništvo. Novi doseljenici promijenili su srednjovjekovno ime mjesta u današnje, Čepin. Mjesto je do 1751. vojničko dobro, pod neposrednom upravom carske i kraljevske Komore u Beču, te je dodijeljeno na korištenje gradu Osijeku. Dvorska komora je vlasnik zemljišnog posjeda do 1765. od kada mjesto i vlastelinstvo postaju podložni svom zemaljskom gospodaru – feudalcu, tj. plemićkoj obitelji Adamović, odnosno Ivanu Kapistranu I., a u potonjem stoljeću Ivanu Kapistranu II. Stalnim doseljavanjem mjesto se uz glavni put, tj. Glavnu ulicu (današnju Ulicu kralja Zvonimira) neprestano teritorijalno širilo pa se do posljednjih desetljeća 19. stoljeća službeno dijelilo na Stari Čepin ili tzv. „ Racki“ i „ Novi firtl“ ili tzv. „ Tocki“ . U Starom Čepinu su uz Srbe (Race) živjeli Hrvati i Nijemci, a u Novom su uz Slovake, Čehe, Hrvate, Nijemce, Rome živjeli i pripadnici drugih narodnosti. Stanovnicima većine mjesta Slavonije i Srijema, pa tako i Čepina, poljoprivreda je bila temelj gospodarstva. Od nje su živjeli iako je u prvoj polovici 19. stoljeću davala slabe prinose i prihode. Siju se sve vrste žitarica, a najviše pšenica, raž, ječam i kukuruz. Sijali su i kupus, grah, grašak te zob za svinje i konje kao i letnik – graoricu koja je obogaćivala zemlju i uljanu repicu. Od početka 20. stoljeća otvaranjem Prvog hrvatsko-slavonskog d. d. za industriju šećera u Osijeku stanovnici Čepina uzgajaju šećernu repu, a otvaranjem Tvornice lana u Vladislavcima uzgaja se lan i konoplja. Napredak u agrarnoj proizvodnji bio je očit primjenom mehanizacije od 20-ih godina 20. stoljeća. I stočarstvom se bavio veći dio stanovnika – prvotno za vlastite potrebe, a od prvog desetljeća 20. stočarstva gotovo sva stoka uzgajala se radi prodaje. Uz ratarstvo i stočarstvo u Čepinu su značajnu skupinu mještana činili obrtnici. Iako su obrti većinom bili vezani uz agrarnu proizvodnju bilo je i zanatlija drugih struka. Radili su uglavnom za potrebe tržišta pa su proizvode prodavali u mjestu ili izvan njega, odlazeći na tjedne i godišnje sajmove. U mjestu su trgovci u trgovinama prodavali sitničarsku, špecerajsku, mješovitu i inu robu. Putevi modernizacije posebice su očiti početkom 20. stoljeća unapređivanjem poljoprivredne proizvodnje i akumulacijom domaćeg kapitala. Do 40-ih godina 20. stoljeća u mjestu djeluju „ Čepinska vjeresijska udruga“ , „ Mljekarska udruga“ , „ Srpska zemljoradnička zadruga“ , „ Mlin na valjke Andrija Aman i drug“ , „ Udružena poljsko-gospodarska pecara žeste d. d.“ , “ Gospodarsko društvo kao zadruga” , „ Agrarna zajednica“ , „ Mjesna zadruga za poljoprivredni kredit“ , „ Zadruga za uzgoj crnih slavonskih svinja“ , „ Zadruga za uzgoj simentalskih goveda“ , „ Poljoprivredna žitarska zadruga“ , „ Zadruga za unapređivanje stočarstva“ i „ Konjogojstvena zadruga“ , Povijesni hod školstva neprekidno traje od 1787. godine otvaranjem Narodne škole u Čepinu. Krajem 19. stoljeća trorazredna Niža pučka škola uzdignuta je na četerorazrednu, i to u vrijeme kada dobiva školsku zgradu. Od školske godine 1910./1911. Odlukom Zemaljske vlade „ od četverorazredne škole proširena je na peterorazrednu nastavu“ , a zbog velikog broja učenika početkom 1939. čepinska škola postaje osmorazredna. Društveni život razvija se od 1887. kada je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo. U potonjim desetljećima u mjestu djeluju kulturna, prosvjetna i sportska društva – Čitaonica, Hrvatsko sokolsko društvo, Srpska čitaonica, Crveni križ, Hrvatsko srce, Športski klub „ Slavonac“ , Streljačka družina, Kuglački šport klub „ Čepinac“ , Hrvatski radiša, Hrvatsko pjevačko društvo „ Tomislav“ i Katoličko pogrebno društvo. Nakon Drugog svjetskog rata novonastala država promicala je državno i zajedničko vlasništvo, a sužavala područje privatnog. Posvuda su osnivane različite zadruge, a u selima zemljoradničke, od kojih su najbrojnije bile seljačke radne zadruge (SRZ). To su bile proizvođačke zadruge zasnovane na zajedničkoj obradi zemlje. U Čepinu, koji je tada imao 5.239 stanovnika, djelovale su tri SRZ. Budući da zadruge nisu ostvarile zamišljenu svrhu sve su prestale djelovati 1953. godine. Od toga razdoblja pa do 1977. u Čepinu se učešće poljoprivrednog stanovništva, glede ukupnog stanovništva, smanjilo sa 62% na 39, 2%. Pri tome je značajnu ulogu imala blizina Osijeka i mogućnost zapošljavanja u obližnjem gradu u neagrarnim zanimanjima. U Čepinu je 1960. osnovan Poljoprivredno-industrijski kombinat (PIK) u čiji sastav su „ ušle Tvornica ulja i žeste te kratkotrajno i Mlinsko poduzeće „ Slavonija“ . Osnivanjem PIK-a planirano je u Čepinu i okolici proširenje poljoprivredne i industrijske djelatnosti te povećanje zaposlenosti. „ U cilju što ekonomičnijeg i rentabilnijeg poslovanja te daljnjeg investiranja“ , u ljeto sljedeće godine PIK Čepin pripojen je IPK-u Osijek, kao Poljoprivredni pogon Čepin. Poslijeratna karakteristika razvoja trgovine očitovala se u složenoj organizacijskoj strukturi trgovine na veliko i malo pri čemu su izraženi status, oblici i karakter organizacije trgovinske djelatnosti. Obrtničke djelatnosti u mjestu gotovo da i nije bilo. Iako se Čepin uoči, a posebice nakon Drugog svjetskog rata širio prema istoku uz županijsku cestu Osijek – Đakovo, tj. uz tzv. „ Đakovački drum“ – Ulicu Ive Lole Ribara (današnja Ulica kralja Tomislava) od kraja 50-ih godina 20. stoljeća i početka 60-ih godina snažna stanogradnja, tj. teritorijalno širenje zahvatilo je i sjevero-istok mjesta „ nedaleko od Osječkog druma“ . Novo naselje državnih stanova, tzv. Nemanovci, izgrađeno je sjeverno od Osječke ulice do 1963. godine. U potonjih 15 godina davana su zemljišta za gradnju tzv. dvodomki te je do 1978. niknulo veliko radničko naselje smješteno u Bilogorskoj ulici te niz kuća dijelom u Psunjskoj, Diljskoj, Kozaračkoj (današnjoj Svilajskoj), Osječkoj i drugim ulicama. Daljnjom izgradnjom u tom sjevero-istočnom dijelu Čepina javila se potreba izgradnje škole, crkve, trgovina i drugih za život važnih objekata, što je ubrzo i ostvareno. I 80-te godine 20. stoljeća označile su snažnu stanogradnju, „ tj. teritorijalno širenje ovoga dijela Čepina“ . Zavod za urbanizam u Osijeku gradio je stambene zgrade „ pred Gušćem i oko Gušća“ pa je cijelo područje do 1987. imalo oko 1.000 kuća u kojima su pretežito živjeli mladi bračni parovi iz Čepina, ali i doseljeni iz Osijeka, iz raznih mjesta sjeverne Bosne i Slavonije. Taj dio Čepina snažno je gravitirao /i gravitira prema Osijeku ; gotovo sve odrasle osobe bile su zaposlene u gradu na Dravi. Uvedene su stalne autobusne linije na relaciji Osijek – Čepin – Osijek. Dograđena je zdravstvena stanica (nova je izgrađena 1987.) kao i zgrada općine Čepin. Prošireno je Dječje zabavište / vrtić. Postavljanjem unutrašnjih (kućnih) telefonskih razvoda „ telefonsku liniju dobile su pojedine ustanove, društvene organizacije, političke organizacije, privredne organizacije i stanovi javnih, društvenih i kulturnih radnika“ . Osnovano je i Komunalno poduzeće, a i novo zdanje useljeno je Poduzeće poštanskog, telegrafskog i telefonskog saobraćaja (PTT). Automatska telefonska centrala postavljena je u Čepinu 1977. godine. Pri Zdravstvenoj stanici djelovalo je Savjetovalište za majke i dojenčad koje je imalo patronažnu službu za dojenčad i terensku primaljsku službu. Postojao je i „ Röntgen i Služba prijevoza bolesnika“ , Stomatološka ambulanta i Narodna apoteka. Čepin je u posljednjem desetljeću 20. stoljeća teško potresla agresija na Hrvatsku koja je tijekom nekoliko godina istodobno nanosila udarac mjestu i njegovim stanovnicima – dio mještana, posebice školskog i starijeg uzrasta, našao se u izbjeglištvu, a 47 čepinskih branitelja dalo je život u obrani nove, suverene Republike Hrvatske. Nakon završetka Domovinskog rata Čepinci su osnažili svoju težnju da se više stoljetno održavano ognjište života u Čepinu održi i razvija. I danas je Čepin mjesto bogatog i raznovrsnog prosvjetnog, društvenog, kulturnog i sportskog života. Tu su dvije osnovne škole (Miroslava Krleže i „ Vladimir Nazor“ ) s područnim školama u Briješću i Čepinskim Martincima, Centar za predškolski odgoj (Dječji vrtić „ Zvončić“ ), Kulturni centar s knjižnicom, Dobrovoljno vatrogasno društvo, dva nogometna kluba („ Čepin“ i „ Klas“ ), dva malonogometna kluba („ Uljara“ i „ Čepin“ ), kuglački klub („ Uljara“ ), Boćarski klub „ Čepin“ , Odbojkaški klub „ Čepin“ , Konjički klub „ Slavonac“ , Športsko-ribolovno društvo „ Čepin“ , Ribolovna udruga hrvatskih branitelja „ Šaran“ – Stopeeldorf, ŠRD Hrvatski ratni vojni invalidi, Lovačko društvo „ Čepin“ , Udruga branitelja Domovinskog rata oboljelih od PTSP Čepin, Udruga branitelja i višečlanih obitelji, Udruga za cjeloviti razvoj „ Svejedno“ Čepin, Radioklub Čepin, Matica umirovljenika Hrvatske – Gradsko udruženje Osijek – Podružnica Čepin, Društvo Crvenoga križa, Udruga žena „ Hrvatsko srce“ , Likovna udruga „ Klas“ , Kulturno-umjetničko društvo „ Ivan Kapistran Adamović“ , Udruga „ Zanatlija“ Čepin, Konjogojska udruga „ Čepin“ , Udruga za uzgoj malih životinja „ Florentinac“ i Kinološko društvo „ Čepin“ . U Čepinu su tri rimokatoličke župe (u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji): župa Presvetog Trojstva s filijalom u Ovčari (Čepin 1), župa Uskrsnuća Kristova (Čepin 2) i župa Duha Svetoga (Čepin 3). Župe od 23. rujna 2004. pripadaju Čepinskom dekanatu. U mjestu djeluju i Srpska pravoslavna crkva te Evanđeoska pentekosna crkva „ Radosna vijest“ . Kroz mjesto prolazi kanalizacijski kolektor i magistralni cjevovod koji će u skoroj budućnosti Čepince pripojiti na osječki vodoopskrbni sustav. Ta izgradnja je vrlo značajna u poduzetničkom smislu i snažnijem gospodarskom razvoju mjesta, a istodobno omogućuje i aktiviranje Poslovne zone uz Južnu obilaznicu.
Projekt / tema: 252-2522632-2629
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstveni
Znanstvena područja:
Povijest
Upisao u CROSBI: zzkerze@isp.hr (zzkerze@isp.hr), 31. Ožu. 2009. u 21:31 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4