Pokusom zagrijavanja se, prilikom preuzimanja transformatora, dokazuje da transformator ima ugovorene nazivne snage pri svim ugovorenim vrstama i stupnjevima hlađenja pri čemu izmjerena zagrijanja ulja i namota ne smiju prijeći ugovorena granična zagrijanja. Standardni način upravljanja sustavom hlađenja transformatora s više stupnjeva hlađenja provodi se aktiviranjem kontakata kontaktnog termometra (mjeri temperaturu ulja u najvišem sloju) ili kontakata termoslike (simulira temperaturu najtoplije točke namota) pri graničnim temperaturama. Proizvođač transformatora obično namješta temperature aktiviranja releja termoslike ili kontaktnog termometra tako da se djelotvornije hlađenje uključuje tek onda kad je postignuta temperatura koja odgovara graničnoj temperaturi manje djelotvornog načina hlađenja. To međutim nije najbolji način korištenja transformatora. Korisnik transformatora nije ničim ograničen da transformator koristi na način koji omogućuje produženje vijeka transformatora, manje ukupne gubitke i veće kratkotrajno preopterećenje. Predložena su dva načina povoljnijeg korištenja transformatora. Jedan je, da se učinkovitiji način hlađenja uključuje pri nižim temperaturama od graničnih, a drugi, da se učinkovitiji način hlađenja uključuje tako da se ukupni gubici (suma gubitaka praznog hoda, kratkog spoja i sustava hlađenja) održavaju na minimumu. Dok se prvi način može postići jednostavnim novim namještanjem i podešavanjem termoslike i kontaktnog termometra, za drugi način je potreban sustav za motrenje s posebnim algoritmom.

Elektrotehnika