hrvatski

Medijska pismenost u vremenu globalizacije i kulturnog imperijalizma

U radu se istražuje suvremeni koncept medijske pismenosti, uključenost toga koncepta u aktivnosti Vijeća Eeurope i institucija Europske unije, te zastupljenost u hrvatskoj medijskoj politici i obrazovnom sustavu. Medijsku pismenost (media literacy) inicirao je unesco 80-ih godina Deklaracijom o medijskom odgoju. Uključena je u strategiju medijskih i obrazovnih politika Europske unije, Vijeća Europe, međunarodnih institucija i civilnog društva. Cilj je proširiti znanje o medijima na cijelo građanstvo i izvan akademske zajednice te izgraditi medijski pismeno društvo koje će imati vještine i znanja za najbolje korištenje medijskih tehnologija, prepoznati rizike komercijalnog razvoja medijskog tržišta i znati zastupati svoja građanska komunikacijska prava. Rasprave o slobodi medija i slobodi izražavanja sve više mjesta ustupaju raspravama o pravima gledatelja i ograničavanju prava medija. Mediji kao sredstvo globalizacije postaju sinonim kulturnog imperijalizma s ekonomskim interesima. Konvergencijom informacijske tehnologije i klasičnih medija stvara se globalno tržište, mijenjaju se navike i ponašanja građana, ujednačavaju se potrebe, želje i kriteriji. Reklame ili prikriveno oglašavanje postaju gospodari medijskog prostora. Reklamni stručnjaci postaju važniji i bolje plaćeni od novinara. Proizvode sofisticirane sadržaje za globalnu kulturu hrane, odjeće i celebrity modela ponašanja i zabave, što je put prema krizi identiteta osoba i naroda, daleko od ideje multikulturalnosti. Iako Hrvatska razvija ideju društva znanja u kojem mediji imaju središnju ulogu, koncept medijske pismenosti nije dovoljno uključen u hrvatsku medijsku politiku i obrazovanje. Na razini medijske politike treba mijenjati zakone i način provedbe zakona. Na civilnoj građanskoj razini treba mijenjati nedovoljan kritički odnos prema lošem ukusu i štetnim sadržajima kao što su nasilje, pornografija, stereotipi, reklame i prikriveno oglašavanje roba, javnih osoba i političara. Nedostaje pravi interes za javne servise i javnu televiziju te odnos prema obrazovnoj i intelektualnoj ulozi tih medija u društvu. U obrazovnoj politici nedostaju programi medijske pismenosti za vrtiće, škole i fakultete, nedostaje nastavnika, literature. Drugi važan problem je obrazovanje odraslih za medije pri. Trebalo koristiti pozitivna iskustva i znanja međunardone zajednice jer poznavanje medija utječu na radni uspjeh i građansku kulturu.

mediji; medijska pismenost; unesco; kulturni imperijalizam; hrvatska medijska politika

nije evidentirano