crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 416910

Disertacija

Autor: Bilić, Vanja
Naslov: Alternativno rješavanje sporova i parnični postupak
( Alternative dispute resolution and civil litigation )
Vrsta: doktorska disertacija
Fakultet: Pravni fakultet
Sveučilište: Sveučilište u Zagrebu
Mjesto: Zagreb
Datum: 11.6.
Godina: 2008
Stranica: 267
Mentor: Uzelac, Alan
Ključne riječi: mirenje; alternativno rješavanje sporova; parnični postupak; građansko procesno pravo
( mediation; ADR; alternative dispute resolution; civil litigation; civil procedure )
Sažetak:
Kandidat je u svojoj disertaciji krenuo od namjere da na znanstvenoj osnovi istraži suodnos alternativnih načina rješavanja sporova i parničnog postupka kao opće i redovite metode pružanja pravne zaštite. U prvom redu, cilj je rada razgraničiti područje koje se danas pokriva kraticom ADR (alternative dispute resolution, alternativno rješavanje sporova) od drugih načina rješavanja sporova, istražiti komparativna iskustva i modele s takvim načinima te ispitati u kojoj se mjeri navedeni načini mogu iskoristiti radi prevladavanja aktualne krize pravosuđa u Hrvatskoj. Rad se fokusira na nekoliko aktualnih pitanja odnosa parničnog postupka i mirenja (medijacije), od mogućnosti da se unutar sudskog postupka primjenjuju alternativne metode rješavanja sporova, do mogućnosti da se iz sudskog postupka stranke uputi u postupak mirenja, kao i potrebe posebnih pravila za posebne vrste postupaka (obiteljski sporovi, radni sporovi, trgovački sporovi itd.). Autor postavlja tezu da bi se alternativne načine rješavanja sporova trebalo smjestiti u kontekst potrebe za reformom rješavanja sporova pred tijelima državnog pravosuđa. Radi fundiranja ove teze smatra da je potrebno razmotriti kakva je pravna priroda alternativnog rješavanja sporova, u kojoj mjeri ono korespondira s parničnim postupkom, koje su njegove specifičnosti, sličnosti i razlike, kakva je mogućnost koegzistencije više načina rješavanja sporova, kakva su u tom smislu komparativna iskustva, kakve su mogućnosti i perspektive razvoja sustava rješavanja sporova koji uključuje alternativno rješavanje sporova, da li, tko i na koji način bi trebao poticati alternativno rješavanje sporova, odnosno može li i na koji način afirmacija alternativnog rješavanja sporova poboljšati sustav rješavanja sporova. U svome radu autor se pod alternativnim rješavanjem sporova primarno bavi mirenjem (medijacijom), ne tematizirajući arbitražu, o kojoj se raspravlja tek posredno. Da bi se došlo do odgovora na postavljena pitanja, disertacija u svome početnom dijelu nastoji povijesno i komparativno razmotriti (1) definiciju mirenja ; (2) zakonodavni okvir, koji obuhvaća pravne izvore mirenja, razmatranja o eventualnoj obvezatnosti mirenja, povjerljivosti, zastari i ovršivosti ; te (3) pitanja koja se tiču statusa medijatora i projekata alternativnog rješavanja sporova. Kod komparativne analize, podjednaka je pozornost posvećena nacionalnim pravosudnim sustavima, kao i nadnacionalnim inicijativama i projektima, osobito onima u okviru Europske unije, što je osobito relevantno imajući u vidu europske ambicije Republike Hrvatske. Kako povijesno-komparativna rasprava doseže do kraja 2006., u analizi medijacije u okviru zemalja EU nije obuhvaćeno iskustvo Bugarske i Rumunjske koje su članice EU od 1. siječnja 2007. Što se tiče hrvatske prakse alternativnog rješavanja sporova, razmatra se cjelokupna, iako nevelika praksa, ali se naglasak stavlja na medijaciju u građanskopravnim predmetima, uključujući trgovačke. Kratak povijesni prikaz pokušaja osmišljavanja načina mirnog rješavanja sporova korespondira s činjenicom da se radi o relativno novoj temi u pravosudnoj praksi. Nešto više materijala se nudi za komparativni pregled teorije i prakse alternativnog rješavanja sporova. U radu je prikazano alternativno rješavanje sporova u Europi, a dan je i kratak prikaz američkog iskustva alternativnog rješavanja sporova. Hrvatska iskustva s alternativnim rješavanjem sporova izlažu se s akcentom na način i domašaje uvođenja alternativnog načina rješavanja sporova u sustav rješavanja sporova, s obzirom na praksu i direktive EU, uz raspravu o pojedinim rješenjima unutar domaćeg zakonodavnog okvira i prakse mirenja. Ispitujući osnovna postavljena pitanja i dokazujući polazne teze u radu, autor disertacije sintetički elaborira razloge za pozitivnu evaluaciju doprinosa alternativnih metoda rješavanja sporova funkcionalnosti državnog sustava rješavanja sporova kroz osam uzajamno povezanih zaključaka. 1. Alternativno rješavanje sporova kao pokazatelj stanja pravosuđa Autor zaključuje da je val afirmacije alternativa sudu – rješavanja pravnih sporova izvan klasičnog adjudikatornog sudskog postupka – evidentan pokazatelj problema koji se mogu pripisati državnom pravosuđu. Smatra da se radi o indikatoru nemoći suda ili bar činjenice da je pristup koji smatra da je rješavanje sporova na sudovima u prirodnom monopolu državnog pravosuđa koje svaki spor treba presuditi, prešao zenit svojih mogućnosti i da je u opadanju. O alternativnom rješavanju sporova se često govori kao o načinu rješavanja problema efikasnosti sustava rješavanja sporova, no prije toga se radi o simptomu neefikasnosti parničnog postupka i pokazatelju nepovjerenja u njegove mogućnosti. U toj mjeri, smatra kandidat, ne radi se o opredjeljenju za određene promjene, nego o neminovnosti, zadanoj situaciji kojom se tek eventualno može na određeni način upravljati. 2. Divergencija prava i metoda rješavanja sporova Na sličan način na koji se dogodio pomak od prava prema drugim načinima rješavanja sporova, pomak se može prepoznati i unutar samog parničnog postupka. Zbog predugog trajanja postupaka forma nije garant pravilnog i zakonitog pravosuđenja, nego labirint u kojem se pravda lako izgubi. Stoga se izmjenama i dopunama procesnih odredaba pokušava skratiti postupak na način da se ukinu ili učine manje složenima određeni koraci na putu do rješenja spora, na što posebno ukazuju novije izmjene i dopune ZPP-a (2003.). I bez obzira na izmjene procesnih pravila, zakon relativno sporo reagira na životne pojave, a pri rješavanju konkretnih sporova često se ne može izbjeći Prokrustova postelja njegovih tipičnih rješenja. Zbog toga bi i u okviru parničnog postupka trebalo stimulirati konsenzualna i kreativna rješenja koja nisu nužno i zakonom predviđena. Sve to, zaključuje autor, ukazuje na pomak prema alternativnom rješavanju sporova, odnosno prema sličnim, nepravnim idejama iz kojih proizlazi alternativni koncept rješavanja sporova. 3. Reorganiziranje sustava rješavanja sporova Budući se sustav rješavanja sporova sastoji od pluraliteta elemenata, dolazi do potrebe njihovog organiziranja i međusobnog usklađivanja. Premda je to moguće provesti do određene mjere, autor smatra, pozivajući se na teoriju kaosa, da posljedice sustavne intervencije nisu u potpunosti predvidive, niti unaprijed odredive. U mjeri u kojoj je to moguće, autor zaključuje da je nužno provesti istraživanje karaktera mirenja i njegovih dometa, te uskladiti to s ostalim elementima sustava rješavanja sporova na način da se između parničnog postupka i alternativnog rješavanja sporova omogući pozitivna interakcija koja može rezultirati učinkovitim i kvalitetnim sustavom rješavanja sporova. 4. Razlozi i ciljevi uvođenja alternativnog rješavanja sporova U disertaciji se zaključuje da alternativno rješavanje sporova može biti poželjno u kontekstu nastojanja za poboljšanjem efikasnosti pravosuđa i pristupa sudu. Do toga zaključka kandidat dolazi komparacijom i kritičkom evaluacijom suprotstavljenih tvrdnji o prednostima i nedostacima alternativnog rješavanja sporova. Razmatrajući koristi od uvođenja shema alternativnog rješavanje sporova u parnični postupak, autor govori o šest ciljeva mirenja: (1) poboljšanje efikasnosti pravosuđa, smanjenje sudskih zaostataka, preuzimanje dijela sudskog opterećenja ; (2) omogućavanje strankama da nadiđu ekonomske, organizacijske i proceduralne zapreke na putu do rješenja spora ; (3) samoodređenje stranaka: cilj medijacije je dati strankama priliku da igraju važniju ulogu u upravljanju svojim sporom na način da aktivno utječu u postupak rješavanja spora, prepoznaju svoje potrebe i interese, pronalaze mogućnosti rješenja spora koje bi trebale zadovoljiti potrebe obiju stranaka i maksimalizirati ispunjenje njihovih interesa, te kreiraju svoja rješenja spora ; (4) transformacija: u medijaciji stranke dobijaju šansu da izmijene (transformiraju) međusobni odnos, što implicira mogućnost da u određenoj mjeri prevladaju vlastiti sebični interes i prihvate zajednički interes koji ih povezuje ; (5) društvena transformacija: dugoročni cilj društveno socijalne transformacije kulture parničenja ; (6) društvena kontrola: rješavajući sporove izvan javne domene i bez paternalističkog utjecaja države, industrija, institucije i organizacije upotrebljavaju medijaciju da bi unaprijedili svoje interese, bez utjecaja izvana nametnutih normi. Osim iznesenih razloga i ciljeva, mirenju se nadalje pripisuju određene osobine od kojih se neke smatraju načelnom prednošću pred parničnim postupkom. Ukoliko se sinkronizira sustav rješavanja sporova, očekuje se od mirenja da taj sustav dopuni izražavajući upravo načelno pozitivne osobine ; s druge strane, od sustava se očekuje da omogući njihovu afirmaciju. Mirenju se u tom kontekstu pripisuju dispozitivnost, neformalnost i fleksibilnost, dobrovoljnost, povjerljivost, interesna orijentacija i široki krug mogućih rješenja (mogućnost postizanja kreativnih rješenja spora), prospektivnost (preveniranje daljnjih sporova, održavanje dobrih odnosa stranaka) i regulatornost, te posebno (možda inicijalno najvažnije) niska cijena i brzina postupanja. U odnosu na eventualne nedostatke mirenja, autor analizira i više tvrdnji koje upućuju na ograničenje alternativnog rješavanja sporova. Povjerljivost postupka mirenja dopušta sumnju da se stranke dogovaraju o rješenju spora na štetu treće strane, ili protivno prisilnim propisima odnosno javnom moralu. Isto tako, s obzirom da se spor rješava dalje od očiju javnosti, izostaje društveno edukativna komponenta primjene zakona. Nadalje, stranke ne moraju biti jednake s obzirom na sposobnosti, socijalnu poziciju, obrazovanje, imovno stanje i/ili duge mogućnosti. Kada im se prepusti da rješavaju spor same (iako uz pomoć medijatora) moguće je da početna nejednakost rezultira nepravednim ishodom spora. Uporno poticanje ili obvezivanje stranke na mirenje može se svesti na negaciju prava na pošteno (fair) suđenje pred neovisnim sudom. Polazna točka i interes pravosuđa za implementaciju alternativnog rješavanja sporova najčešće je niska cijena i brzina postupanja, te nada da će mirenje rasteretiti sud i omogućiti rješavanje problema efikasnosti suda i pristupa sudu. Pri tome, nestrpljenje na putu do rezultata, neopravdane i pogrešno primijenjene mjere pritiska na stranke da koriste mirenje mogu dovesti do loših rješenja – pogrešno osmišljenih shema mirenja, što može dovesti do rezultata koji su suprotni od očekivanih: negativne percepcije javnosti, odbijanja i eventualno izražavanja upravo lošijih strana mirenja, posebno utiska o pritisku na slabiju stranku i zaprekama na putu do suda i pravde. U odnosu između analiziranih prednosti i nedostataka, autor zaključuje da prednosti prevladavaju te da stoga, uz adekvatnu svijest o ograničenjima, alternativne metode rješavanja imaju adekvatan potencijal da upotpune i funkcionaliziraju spektar koji nude državni pravosudni mehanizmi. 5. Pravni okvir mirenja Iako se mirenje kao stimuliranje autonomnog rješavanja (nagodbe) u mnogo manjoj mjeri oslanja na formalizirane sheme odlučivanja, autor elaborira tezu da je za mirenje dobro da postoji određen zakonski okvir. Taj bi okvir trebao regulirati bitne elemente kao što su pitanje povjerljivosti, neovisnosti i nepristranosti medijatora, ovršnosti i utjecaja na zastarne rokove. Istodobno, takav bi okvir morao biti fleksibilan i otvoren, te izbjegavati prenormiranost, kako bi bila ostavljena adekvatna mogućnost da se u postupku mirenja, nevezano za forme postupanja, traže kreativna rješenja određenog spora. Analizirajući hrvatski pravni okvir, autor zaključuje da je takav pristup načelno usvojio i Zakon o mirenju iz 2003. godine. Istodobno, autor upućuje i na pojedine konkretne probleme i nedostatke u tome tekstu, navodi njihova ishodišta i uzroke te predlaže na temelju komparativne analize i teorijsko-pragmatičnih razloga adekvatna rješenja de lege ferenda kojima bi se u budućim novelama zakonski tekst mogao dodatno popraviti. 6. Navođenje stranaka na mirenje Pravni okvir mirenja može predviđati u određenim slučajevima i obvezatni pokušaj mirenja. Neki takvi sustavi postoje i u okviru hrvatskog pravnog sustava (npr. u području radnog ili obiteljskog prava). Što je pritisak jači i nasumičniji, manje je opravdan, ne samo sa stanovišta stranke koja od suda traži pravnu zaštitu, nego i sa stanovišta sustava rješavanja sporova. Posebno je neopravdan pritisak na slabije stranke u sporu – takav pritisak ne samo da može izgledati, nego i jest nepravda, negiranje prava na rješavanje spora pred neovisnim sudom. Mirenje je strankama najlakše prihvatiti kada je načelno neobvezatno, što ne isključuje poticanje mirenja – upoznavanje stranke s mogućnostima rješavanja spora, s mjerom potrebnom da se stranka navede da napravi izbor u svoju korist. Problem efikasnosti sustava rješavanja sporova i politički zahtjev za rješavanjem toga problema, često uvjetuje uvođenje u zakon odredaba o obvezatnom pokušaju mirenja. Takve odredbe su najčešće samo zapreke na putu do suda i teško vode k mogućnosti otvorenog razmatranja mirnog rješenja spora ; pomoć pri rješavanju pitanja efikasnosti pravosuđa prije se može očekivati od mirenja kakvo je predviđeno Zakonom o mirenju, uz uvažavanje mogućnosti i nemogućnosti mirenja kao načina rješavanja sporova. Pri tome nije neopravdan poticaj zakonodavca i suda na korištenje alternativnih načina rješavanja sporova, ukoliko je taj poticaj usmjeren boljem obavještavanju stranke o mogućnostima nalaženja rješenja spora. Sa stanovišta poboljšanja opće efikasnosti sustava rješavanja sporova i omogućavanja primjerenog korištenja kapaciteta suda, nije neopravdano niti poticanje, ponekad i pritisak ili obvezivanje na korištenje alternativnih shema rješavanja sporova, posebno ako je to usmjereno na jaču stranku u sporu i stranku s velikim brojem parnica, radi onemogućavanja nepotrebnog zaokupljanja sudskih kapaciteta. Pri tom je, smatra autor, potrebno iskazati dodatni oprez da bi se izbjegle pogrešne procjene o tome koja je stranka u sporu jača i koja se stranka obijesno parniči. 7. Treće osobe u postupku rješavanja sporova: suci i mirenje Zbog činjenice da se u jednom broju analiziranih zemalja (pa tako i u Hrvatskoj) velik broj mirenja provodi u shemama sudu pridružene medijacije (court annexed mediation), za uspješno korištenje medijacije od presudne je važnosti uloga suca, kao osobe koja je u prilici procijeniti kada neki spor usmjeriti prema mirenju, a kada ga rješavati u sudskom postupku. Autor zaključuje da, suprotno često izraženim mišljenjima, adekvatno korištenje medijacije ne zahtijeva involviranje sudaca kao medijatora. Umjesto toga, smatra da je primarno osposobiti suce za pravilnu procjenu o tome je li neki predmet podoban za mirenje, ne očekujući da izmiritelji usvajaju znanja koja imaju suci. Argumentirajući to s raznih strana, autor smatra da je primjeren sustav u kojem bi suci usvojili neka znanja o alternativnom rješavanju sporova, kako bi, s jedne strane, sami stekli vještine i znanja koja bi im pomogla da poboljšaju vlastitu sposobnost dobrog i efikasnog vođenja sudskog postupka ; s druge strane, oni bi kroz takva saznanja trebali uvidjeti da samo pravna znanja nisu optimalna podloga za rješavanje određenog broja sporova, čije bi rješavanje trebalo delegirati drugim, alternativnim mehanizmima. Delegacija određenih elemenata pravosuđenja organizacijama za mirenje i izmiriteljima izvan sustava državnog pravosuđa samo je konzekventna dedukcija iste ideje, pa se tako za optimalno funkcioniranje sustava medijacije treba osigurati adekvatna kooperacija privatnog i javnog sektora. 8. Alternativno rješavanje sporova i parnični postupak: državna obveza poticanja i financiranja Autor na kraju rada zaključuje da alternativno rješavanje sporova, premda svojim nazivom („ alternativa“ ) i svojim nepravnim osobinama (neformalnost, konsenzualnost) u djelu doktrine i prakse navodi na zaključak o opreci ili opoziciji sudskom, odnosno parničnom postupku, uistinu treba biti shvaćeno kao komplementaran, dijalektički povezan fenomen koji u sklopu uzajamne suradnje može bitno unaprijediti glavni cilj državnog pravosuđa – pravodobnu, primjerenu, kvalitetnu i korisniku pristupačnu pravnu zaštitu. Ideja alternativnog rješavanja sporova može se shvatiti i kao prekretnica u poimanju rješavanja sporova, time što ukazuje na imanentne probleme adjudikatornog pravosuđa, u određenoj mjeri utječe na sudski postupak i nudi dodatni način rješavanja sporova koji omogućava redefiniranje sustava rješavanja sporova. Kako pokazuje analizira europski i globalnih sustava rješavanja sporova, danas postoji općeniti trend uvođenja medijacije kao neizostavnog sastavnog dijela sustava rješavanja sporova. Stoga, zaključuje autor, treba smatrati da je dužnost modernih država (pa tako i Hrvatske) da potiče, financira i, s primjerenom pažnjom koja uključuje odgovarajuće razumijevanje problema, organizira implemetaciju alternativnih načina rješavanja sporova. Ta dužnost trebala bi biti analogna dužnostima koje država inače ima u odnosu na organizaciju i rad redovnih sudova i proizlazila bi iz njene obveze da primjereno organizira sustav rješavanja sporova.
Projekt / tema: 066-0662501-2521
Izvorni jezik: HRV
Znanstvena područja:
Pravo
Upisao u CROSBI: auzelac@pravo.hr (auzelac@pravo.hr), 14. Lip. 2009. u 14:00 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4