hrvatski

Usmenost za djecu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici

Interes hrvatske etnologije i folkloristike za usmenost za djecu u ovom se radu institucionalno, epistemološki i svjetonazorski kontekstualizira na dvjema razinama - razini povijesti istraživanja djece, posebice, dječjeg folklora i razini povijesti istraživanja usmenosti, napose usmene književnosti. Nakon interpretacije uvjeta i implikacija teorijske vidljivosti i analitičke nevidljivosti usmenosti za djecu u radovima o djeci i dječjem folkloru s kraja 1970-ih i kasnije, iznosi se interpretacija uvjeta i implikacija tek neznatno vidljivijeg interesa za usmenost za djecu u području istraživanja usmene književnosti. (Ne)vidljivost usmenosti za djecu u radovima o dječjem folkloru tumači se s obzirom na hrvatsku recepciju kontekstualne folkloristike, odnosno, s obzirom na usmjerenost tih istraživanja na interpretaciju folklora kao komunikacije u malim grupama. Zamiranje sustavnih istraživanja dječjeg folklora u 1980-ima tumači se osim s obzirom na pojedinačna institucionalna i osobna nagnuća i s obzirom na vrednovanje djece kao gospodarstveno, politički i simbolički marginalnih subjekata. (Ne)zainteresiranost za usmenost za djecu u okrilju proučavanja usmenosti, odnosno, usmene književnosti kontekstualizira se pak u odnosu na spomenuti status djece, ali i u odnosu na sve donedavnu usmjerenost etnologije i folkloristike na povijesne razine i prošle kulturne prakse, a time i starije kazivače. U okrilju istraživanja usmene književnosti ipak uočene "vidljivosti" usmenosti za djecu polazište su zaključnog dijela rada u kojem se propituju mogućnosti, odnosno, zadanosti i mogući smjerovi interpretacije etnoloških i folklorističkih tekstova kao izvora za raspravu o usmenosti za djecu u tradicijskim sredinama na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

djeca; djetinjstvo; dječji folklor; usmenost za djecu; povijest djetinjstva; hrvatska folkloristika i etnologija; bajka; predaja

nije evidentirano