crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 433803

Knjiga

Autori: Šimić, Marinka
Naslov: Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine
( The language of medieval inscriptions on stone from Herzegovina )
Vrsta knjige: monografija
Izdavač: Matica hrvatska
Grad: Sarajevo
Godina: 2009
Stranica: 251
ISBN: 978-9958- 830-34-1
Ključne riječi: jezik; natpisi; hrvatska ćirilica; stećci; Hum; Hercegovina; Kočerin; Viganj Milošević; Drežnica; Vojvoda Mastan; Brotnjo; Boljuni; Donja Britvica;
( language; inscription; Croatian cyrillic script; gravestone; Hum; Herzegovina; Kočerin; Viganj Milošević; Drežnica; Vojvoda Mastan; Brotnjo; Boljuni; Donja Britvica )
Sažetak:
S A Ž E T A K 1. Uvod U prilozima uvrštenim u ovoj knjizi riječ je o srednjovjekovnm tekstovima pisanim hrvatskom ćirilicom na kamenu koji su pronađeni na području Hercegovine: Natpis Vignja Miloševića, Natpis vojvode Masna, natpisi iz Brotnja, natpisi iz Boljuna, Križ iz Donje Britvice. Svi su ti tekstovi nastali u vremenskom rasponu između sredine 14. i početka 16. stoljeća, osim Križa iz Donje Britvice koji je mlađi. Najstariji je među njima Natpis vojvode Masna uklesan sredinom 14. stoljeća, preciznije 1355 - 1357, ali se radi iznimne kulturno povijesne vrijednosti na prvom mjestu nalazi Natpis Vignja Miloševića, odnosno Kočerinska ploča nastala 1404. godine. Svi opisani natpisi imaju iznimno kulturnopovijesno značenje jer svjedoče o političkom stanju, društvenom uređenju, a također o kulturnoj i graditeljskoj djelatnosti toga kraja. U radovim predstavljenim u ovoj knjizi provedena je podrobna grafijska i jezična raščlamba svih tekstova, odnosno iznose se najznačajnija jezična i grafijska obilježja pojedinih natpisa. Jezična je raščlamba provedena na svim razinama: fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj i ponekad stilskoj. Pri tome se uspostavljaju paralele s hrvatskoglagoljskim tekstovima iz istoga razdoblja, kako rukopisima, tako i natpisima i grafitima, a također i s pojedinim hrvatskim ćirilskim tekstovima, kao i s bosanskim rukopisima. U svakom članku u uvodnom se poglavlju iznose povijesne okolnosti u kojima je spomenik nastao, kao i povijest samih spomenika. Svi su opisani spomenici pisani jednim od triju hrvatskih pisama, hrvatskom ćirilicom i hrvatskim narodnim jezikom s određenim većim ili manjim udjelom crkvenoslavenskoga jezika. Pri tome se karakteristike starijega jezičnoga sustava pojavljuju kao stilemi u točno određenim okolinama i sintagmama, kako je uobičajeno na srednjovjekovnim kamenim natpisima. Premda su na pojedinim natpisima očuvana neka obilježja starijega jezičnoga razdoblja, opisani tekstovi pisani su prilično ujednačenim jezikom, iako su nastali u rasponu od oko 150 godina, tj. od sredine 14. stoljeća, kad je uklesan Natpis vojvode Masna, pa do početka 16. stoljeća do kada su klesani natpisi u Brotnju i Boljunima. Iznimka je Križ iz Donje Britvice, koji je nešto mlađi. Razlog tome treba tražiti u činjenici da se jezične promjene nisu odvijale tako naglo, nego postupno, kako grafijski, tako ni jezični razvoj nije poznavao oštre granice, odnosno prijelaz iz jednog stoljeća u drugo, pa se tako za pojedine grafijske i jezične oblike ne može posve pouzdano odrediti kojem vremenu pripadaju, odnosno određene se karakteristike protežu kroz 14. i 15. stoljeće. Osim toga, treba napomenuti, da je grafija, odnosno pismo uvijek konzervativnije od jezika, pa su na ovim natpisima očuvana pojedina jezična obilježja iz starijeg razdoblja. Naime, glasovne promjene dolaze do izražaja u pismu tek ako su posve jasne i ako su već neko vrijeme postojale u jeziku. Varijante nalaze odraza u pismu tek kada se glas po kvaliteti mijenjao, tako je primjerice posve sigurno da se refleksi glasa jata (ê) e i i pojavljuju u spomenicima tek nakon što je proces njihova razvitka bio dovršen. Iako lapidarna (kamenita) ćirilica čini mali dio sveukupnoga književnoga stvaralaštva na hrvatskom jeziku, zbog njezine autentičnosti i kontinuiteta ona zavrjeđuje punu pažnju, naime, od 11 - 18. stoljeća to su najautentičniji i najneposredniji spomenici, koji su usprkos svim mogućim krivotvorenjima i povijesnim neprilikama došli do nas u izvornoj čistini. Istraživanja grafije, odnosno oblika pojedinih grafem hrvatske lapidarne ćirilice u razdoblju od 11. do 18. stoljeća pokazala su da se može posve opravdano govoriti o sustavu toga lapidarnoga pisma, jer se hrvatska lapidarna ćirilica, i po broju i po obliku grafema, razlikuje od svih ćiriličkih sustava i kroz sedam ili pak osam stoljeća pokazuje svoj poseban razvoj. Analogno nazivima srpska ćirilica, ruska ćirilica, bugarska ćirilica posve je opravdano, uspostaviti termin hrvatska ćirilica, posebice i stoga što taj termin rabe mnogi autori u naslovima knjiga tiskanih ćirilicom, tj. kažu da je tu riječ o hrvatskim knjigama, odnosno pismu. Riječ je o izdanjima iz 16. stoljeća. U Poljičkom statutu to se pismo naziva arvacko pismo. Po nizu ortografijskih, paleografijsko-morfoloških i jezičnih obilježja poseban razvojni put tog pisma, obilježen i prepoznatljivim utjecajem glagoljičke grafije i pravopisa, na hrvatskom i bosansko-hercegovačkom prostoru može se pratiti od najstarijih natpisa nastalih između ranoga 11. i 13. stoljeća, preko ustavnih i poluustavnih kodeksa 13 - 15. stoljeća, zatim hrvatske i bosanske diplomatike i prepiske 12. do 14. stoljeća, spisa bosanske kraljevske kancelarije, listina feudalnih gospodara u Humu, diplomatske prepiske Dubrovačke kancelarije pa do 15. stoljeća kada se temeljena na iskustvima čitave te višestoljetne grafijske tradicije naposljetku pojavljuje morfološki i ortografijski posve razvijena hrvatsko-bosanska ćirilica kao minuskulna grafija. Premda se natpisi zbog svoje egzaktnosti, analiziraju uglavnom kao svjedočanstva pismenosti, u novije se vrijeme njima pristupa i kao tekstovima s književno umjetničkim ostvarenjima, jer se iz tog izražajno i sadržajno uglavnom standardnog kliširanog repertorija epitafa izdvajaju pojedini tekstovi što ih pisar, odnosno klesar, nadahnuto, ponekad pjesnički ponijeto, bilježi u prvom licu kao pokojnikove refleksije o životu i smrti, prolaznosti zemaljskih dobara, o vjernosti i časti u službi njegovu "gospodinu", uz zaklinjanja i proklinjanja živih da ne miču "bilig" ili "kamen". Stoga kreativna osjetljivost suvremenoga primatelja otkriva sve češće ljepotu iskaza tekstova daleke prošlosti, nalazi u njima nadahnuće i odjeke iskona naše pisane riječi. Na kraju svakoga rada priložena je latinična transliteracija teksta. 2. Opis odabranih natpisa 1. Natpis Vignja Miloševića Nadgrobni je spomenik Vignja Miloševića donesen s Kočerinskoga polja prije 130 godina i uzidan u Župni dvor u Kočerinu, a 1927. godine, kad je izgrađen novi Župni dvor i ploča je prenesena tamo. Visina ploče je 137 centimetara, a širina nejednaka: 50 centimetara, 49 centimetra i 53 centimetra. Ploča je služila kao uzglavlje stećka Vignja Miloševića, koji je umro u proljeće 1404. godine, pa možemo pretpostaviti da je te godine klesan i natpis. Njegov se grob i danas nalazi u Kočerinskom polju. Kočerinska ploča spada u dulje natpise (zajedno s Natpisom vojvode Masna iz Donje Drežnice): ima ukupno 80 riječi, što je mnogo u odnosu na druge natpise na stećcima, i 25 redaka, u njima je 9 - 15 slova. Kočerinska ploča ima veliku vrijednost, ne samo po dragocjenim povijesnim podacima, nego i samom izvornošću svoga jezika, jer su taj tekst pisali domaći ljudi. Kameni su natpisi često puta jedine potvrde nekog govora iz određenog vremena, u ovom primjeru, zapadnoštokavskoga ikavskoga govora Kočerina s okolicom. Sva su slova na njoj lijepo izrađena i umjetnički povezana jedno s drugim. Ne samo slova, nego i ukrasi na stećku majstorski su izvedeni i ornamentirani: oko čitave gornje plohe stećka rub je urešen vinovom lozom, a unutar tog ornamenta po sredini je veliki križ. I strane križa su ornamentirane vinovom lozom, a u prostoru među stranicama križa nalaze se polumjesec i rozeta. Na natpisu se nabrajaju svi bosanski vladari od Stjepana Kotromanića do Stjepana Ostoje, i to pravim redoslijedom, među njima se našla i jedna kraljica - Gruba - žena Stjepana Dabiše koji je vladao od 1391 - 1395. Kraljica Gruba je vladala tri godine nakon njegove smrti: 1395 - 1398. Vrijednost je ove ploče i u tome što se na njoj prvi put spominje Kočerin, pa je važna i za povijest tog mjesta. 2. Natpis vojvode Masna Natpis dimenzija 110 x 75 centimetara uklesan je na skoro vertikalnoj površini, na stijeni iznad željezničke postaje u Donjoj Drežnici (Zaušje). Slova su na natpisu prilično dobro očuvana, osim s lijeve strane gdje su nešto oštećena. Dva su natpisa, onaj Kočerinski i ovaj Drežnički višestruko povezana, i to ne samo radi njihove relativne blizine (između Kočerina i Donje Drežnice udaljenost je zračnom linijom svega 20-ak kilometara), nego i činjenice da su ovakvi natpisi (riječ je o natpisima koji se u fondu sličnih tekstova izrazito izdvajaju svojom dužinom i stilom) predstavljali rijetkost. Osim toga, ta dva epigrafska spomenika povezuje ista povijesna ličnost: ban, odnosno kralj Tvrtko: na starijoj - Drežničkoj ploči nalazimo: u d(ь)ni... g(ospodi)na bana bosanьskoga tvrьtka, a na Kočerinskoj: služi banu stipanu i kralu tv(rьt)ku. Potom, i jedan i drugi natpis, iako epigrafski spomenici, imaju elemente diplomatičkih isprava, tj. u njihovoj je strukturi vidljiv utjecaj pisanja i prepisivanja kancelarijskih dokumenata, iz čega se može pretpostaviti, da su isti pisari pisali i jedne i druge tekstove. Iako epigrafski tekstovi nisu mogli imati težinu vladarskih isprava, oni su nastajali u istoj sredini koju su tvorili čitatelji vladarskih isprava. Drežnički natpis je zapravo potvrda posjeda: on nas obavještava o tome, da je tu, u Drežnici, u vrijeme ugarskog kralja Ladislava i bosanskog bana Tvrtka izgrađen dvor velikaša Masnovića - vojvode Masna i njegovih sinova Radoslava i Miroslava. Među svim objavljenim natpisima u izdanju Marka Vege, ukupno 325, Drežničkom natpisu pripada posebno mjesto, naime, to je jedini natpis uklesan na nekom dvoru. 3. Natpisi iz Brotnja Brotnjo (Broćno) u srednjem je vijeku jedna od jedinica nižeg ranga (upravni kotar) unutar županije Večerić, uz Blato, Drežnicu, Planinu, grad Kruševac i Polja. Sam naziv Brotnjo - Broćno nastao je od korijena broć, broća, prema starocrkvenoslavenskom broštь, latinski purpura - grimizna boja, grimiz, crvenilo. Od čega se tvorio pridjev na -ev: broćev, poimeničen na -ьc>ac: broćevac, genitiv -vca, na -ьn poimeničen samo u srednjem rodu Brotnjo - Broćno, na -ast: broćast. U Brotnju su zastupljene sve vrste stećaka: ploče, sanduci, sarkofazi ili sljemenjaci, visoki sanduci i križevi. Među svim oblicima stećaka, ovdje je najviše natpisa očuvano na pločama, četiri, potom dva na visokom sanduku i dva na sarkofagu, jedan na postolju sarkofaga i jedan na križu. Proučavajući stećke u okolici Širokog Brijega, Alojz Benac je utvrdio da ti spomenici imaju pojedine karakteristike stećaka zapadne Hercegovine, ali i neke svoje osobitosti, dok oni iz Brotnja pokazuju više sličnosti sa stećcima iz istočne Hercegovine. To je vidljivo i po njihovim oblicima, također, prema ukrasima. Na Širokom Brijegu prevladavaju niski oblici: ploče i sanduci, što odaje ukus toga stanovništva, ali i majstora, posebice je velik broj ploča u Turčinovićima, Trnu, Grovištu i Ledincu. Međutim, u Brotnju nalazimo i visoke i niske oblike stećaka. Najljepši su stećci na broćanskom području u Velikom Ograđeniku, Vionici i Čitluku. Među simbolima i ornamentima na nadgrobnim spomenicima u Brotnju najčešći su ukrasi: križ, polumjesec, sunce, zvijezda (najčešće šestokraka), odnosno rozeta, a rjeđi: sidro, ruža, svastika. Natpisi na nadgobnim spomenicima u Brotnju potvrđuju da pismenost na ovom području nije zaostajala za drugim krajevima. Naime, među ukupno 720 stećaka, ovdje je pronađeno deset natpisa pisanih hrvatskom ćirilicom, što znači da su natpisi uklesani na nešto manjem broju stećaka nego u istočnoj Hercegovini, tj. 1, 3%. Natpisi su očuvani u: Čerinu: Natpis Radovana Rakojevića, u Bakrima (lokalitet Visočica): Natpis Ivaniša Komlinovića, Natpis Grgura Vukovića, Natpisi kneza Pavla Komlinovića, Slipčići (Arapi): Natpis Jurja Ivanovića, Paoči, Kruševu (Selište): Natpis Ivana Maršića, Natpis Radiše Zloušića, Gradnićima. Sadržaji epitafa nisu samo dragocjeno vrelo egzaktnih povijesnih podataka, nego i autentična svjedočanstva o vjerskom i društvenom kontekstu u kojem su pokojnici živjeli. Oni su dragocjeni za proučavanje povijesti ovog kraja, u njima se ogledaju kulturni i politički utjecaji, socijalni status pojedinih velikaša, kao i politička uloga knezova ovog područja: Komlinovića, Vukovića, Nimičića, Milatović - Grgurevića. Nadalje, oni nam otkrivaju i sjedište knezova, npr. Komlinovića, također, i njihov odnos prema državi. Iz njih doznajemo da je i u ovom kraju postojao određeni broj pisara i klesara, odnosno kovača. 4. Natpisi na stećcima u Boljunima U Donjoj Hercegovini (općina Stolac, Čapljina, Neum i Ravno) očuvan je velik broj nekropola stećaka, među kojima su Radimlja i Boljuni najbogatiji i najpoznatiji. Na području općine Stolac nalaze se 52 lokaliteta s 1954 stećka raznih oblika, i to u sljedećim mjestima: Rotimlja, Trijebanj, Dabrica, Hodovo, Ljubljenica, Crnići, Aladinići, Prenj, Poprati, Gorica, Ošanići, Pješivac, Stjepan Krst, Masline, Radimlja, Kruševo, Poplat, Bitunja, Udora, Kučinari, Grdijevići, Gornja Duboka, Barane, Bjelojevići, Zaušje, Boljuni. Velik broj nekropola i stećaka potvrđuje da je ovo područje u srednjem vijeku bilo gusto naseljeno. Nekropola Boljuni nalazi se u jugozapadnom dijelu općine Stolac, danas je to dio sela Bjelojevići. Po važnosti lokaliteta na ovom području Boljuni se nalaze odmah uz Radimlju, naime, u tom selu od Stoca udaljenom 15 kilometara, očuvano je 269 stećaka, koji su raspoređeni u dvije skupine. Prema oblicima najviše je sanduka - 176, potom ploča - 76, pa sljemenjaka - 12 i tri križa. Među njima 92 su ukrašena, tj. 34%. I dok se nekropola Radimlja ističe bogatstvom, raznovrsnošću i visokom kvalitetom izrade reljefnih motiva, boljunska se nekropola ističe velikim brojem natpisa - 19, što je 7%, tj. ta je nekropola po broju natpisa u Bosni i Hercegovini na prvom mjestu. Na boljunskim je stećcima najčešći ukras križ, a potom povijena lozica s trolistom, (motiv je karakterističan za cijelu Hercegovinu, a ovdje se pojavljuje prilično često), štit s mačem, kao i rozete, potom razne bordure, polumjesec, scene lova, turniri, kola, itd. Najveći broj stećaka s boljunske nekropole potječe iz doba djelovanja majstora Grubača (1440 - 1460.) i njegovih učenika, odnosno iz druge polovice 15. stoljeća. Sudeći prema velikom broju stećaka i ovdje se pokapalo, isto kao i na Radimlji, početkom 16. stoljeća. Stećci u Boljunima imaju dosta sličnosti s ostalim stećcima istočne Hercegovine, a posebice onima iz stolačkog kraja: s Radimljom, Opličićima i Nekukom. Sturktura natpisa iz Boljuna. Početni su dijelovi natpisa pisani po pravilima, kao i većina drugih od 12. do 15. stoljeća. Tako neki među njima počinju znakom križa i rečenicom: † a se leži... Svi su natpisi s boljunske nekropole vrlo kratki, lapidarni, sadrže uglavnom samo osnovne biografske podatke: ime i prezime pokojnika, zatim onog tko podiže spomenik i na koncu, ime onog tko je izradio natpis. Kako spomenik najčešće podižu najuži članovi obitelji, taj se podatak također ističe kao dio pokojnikove biografije. Nešto više podataka o pokojniku, osim imena, među boljunskim natpisima, nalazimo na tri stećka: a se leži dobri junakь i čoek vlatko vuković, a se leži dobra vladikovka erina vukocamić, a se leži dobra žena stana đurenovica. 5. Križ iz Donje Britvice U Donjoj Britvici (župa Izbično), nedaleko od Širokoga Brijega, nalazi se iznimno staro i zanimljivo groblje. Staro i dobrim dijelom napušteno groblje smješteno je na vrlo lijepom mjestu, okruženo borovima, a s jedne je strane omeđeno rijekom Ugrovačom. U njemu je osamdesetih godina prošloga stoljeća župnik fra Dinko Maslać pronašao razbijeni križ, pomno skupio sve dijelove i sastavio ga. Križ je iznimno značajan, jer je osim što je ornamentiran s jedne i s druge strane na njemu urezan natpis. Grob na kojem je pronađen križ zidan je kamenom srednje veličine i krečem. Križ je s obje strane ukrašen ukrasima karakterističnim za širokobriješke stećke: rozeta (zvijezda), narodni pleter (preslica), vegetabilni motivi, zvonici s arkadama, a dimenzije su mu: ukupna visina 70 cm, a širina 41 cm, od zemlje do krsnica visina je 40 cm. Među svim očuvanim oblicima stećaka najmanje je križeva, primjerice, na području Kupresa očuvana su svega dva križa među ukupno 1055 stećaka. Možda je razlog tome što je u kamenu vrlo teško klesati križ koji bi se mogao očuvati duže vrijeme, i to radi odnosa geometrije križa i mehaničkih svojstava kamena. Klesanju križa pogoduje homogen i izotropan materijal, a kamen je upravo suprotno. Stoga posebnu pozornost treba obratiti križevima klesanim iz kamena. Sam simbol križa ističe neku religioznu osobinu pokojnika ili neko njegovo stanje: on je u tome bio velik i primjeren kako to križ pokazuje. Kameni križ najjači je i najuvjerljiviji simbol pokojnika. Među širokobriješkim je stećcima očuvano svega šest križeva od ukupno 157 spomenika. Križ je inače najčešći ukras na stećcima, neobično čest posebice u južnom području, na svim vrstama stećaka, (osim visokih sanduka), katkad se čak nalazi više puta na jednom stećku. Nekoliko je puta povezan s pticom, što je preuzeto iz bizantsko- mediteranske umjetnosti. Posebice je važno istaknuti da se križ nalazi na početku većine natpisa ovog područja: to je tzv. simbolična invokacija uz verbalnu: † va ime o(tь)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha, npr. Natpis Vignja Miloševića s Kočerina, Natpis vojvode Masna iz Donje Drežnice, itd. Znakom križa započinju, također, svi pisani dokumenti kraljevskih i plemićkih kancelarija tijekom cijeloga srednjega vijeka. Identičnu stilsku značajku imaju većinom svi natpisi na lapidarnim nadgrobnim spomenicima, kako na onima pisanim hrvatskom ćirilicom, tako i na onima pisanim glagoljicom u hrvatskim primorskim gradovima, odakle su uz snažne ekonomske veze isijavali i jasni kulturni utjecaji. Svojom tradiranošću, podudarnošću s uporabom u drugim suvremenim oblicima tekstova i neupitnom kršćanskom osnovom, ti oblici invokacije smještaju natpise na stećcima u duhovni i kulturološki kontekst europskog srednjovjekovlja u najdoslovnijem smislu, u kršćanski kontekst u kome se kultura stećaka jedino i mogla pojaviti. Nažalost, strana A je na križu znatno oštećena, tako da je natpis gotovo nemoguće pročitati. Natpis se nalazi u najvećem polju, pisan je u 8 redaka, svaki je od njih podcrtan. Za razliku od ornamenata i ukrasa na križu koji su pažljivo rađeni, za natpis se može reći da ga je klesao prilično nevješt klesar, odnosno natpis nije tako pažljivo obrađen kao ornamenti. Posve je pouzdano da je u prvom retku slovo u u pisano hrvatskom ćirilicom, dok se pri dnu plohe naziru neka latinična slova, pa možemo zaključiti da se radi o natpisu u kojem se prepleću dva pisma: ćirilica i latinica. Na natpisima se često miješaju slova dvaju sustava, primjerice na Humačkoj ploči pisanoj ćirilicom nalazimo glagoljska slova e i t. Dva se slavenska pisma - glagoljica i ćirilica - međusobno prožimaju i prepleću od početaka, tako npr. na najstarijim hrvatskoglagoljskim spomenicima - glagoljski natpisi iz 11. i početka 12. stoljeća na Kvarneru i Dalmaciji: na Krčkom natpisu iz 11. stoljeća, na Bašćanskoj ploči i Jurandvorskim ulomcima (oko 1100. godine), natpisu iz Knina (11 - 12. stoljeće) i Plastova kod Skradina (11 - 12. stoljeće). U Makarskom primorju uz brojne natpise pisane ćirilicom očuvana su dva s ćirilično-latiničnim grafemima, i to jedan na crkvi sv. Ivana u Makru iz 1584. godine, a drugi na nadgrobnoj ploči kod franjevačkog samostana Zaostrog iz 1701. godine. 2. Grafija 1. Uvod Hrvatska je ćirilica osobito ćirlisko pismo koje se od ostalih ćirilskih pisama razlikuje više u grafiji i pravopisu, a manje u morfologiji slova. Ipak, i tu postoje značajne razlike: prije svega, u hrvatskoj ćirilici rano nestaje svih znakova koji su u to pismo preuzeti iz grčkog pisma ili stare crkvenoslavenske ćirilice, a nisu imali odgovarajuće foneme u živome hrvatskom jeziku. Postoje razlike i u oblicima slova, iako se razni istraživači ne slažu oko toga koja se slova mogu uzeti kao karakteristična za hrvatsku ćirilicu, ipak, većina drži da su to: b, v, č, i ž. U hrvatskoj ćirilici već od ranoga srednjega vijeka nema znakova za nosne glasove, a od znakova za poluglas održao se samo meki sve do 16. stoljeća. Time se grafija rasterećuje, odnosno ne bilježe se oni elementi koji su postali suvišni. Za hrvatsku je ćirilicu osobit poseban znak za ć i đ (Q) koji se rabi i kao ortografijski znak za palatalnost n i l (ispred ili iza), a napravljen je po ugledu na glagoljsko đerv (J). Za glasovne skupine je i ja nema posebnih znakova, a ju se održao sve do 18. stoljeća. Na kamenim natpisima pronađenim na području Hercegovine potvrđena su karakteristična grafijska obilježja svojstvena hrvatskoj ćirilici, odnosno većini tekstova pisanih tim pismom, bilo kamenih spomenika ili rukopisa, kako onih pisanih na području srednjovjekovne Bosne i Huma, tako i onih pisanih u Hrvatskoj. S druge strane, ovdje su očuvana neka grafijsko pravopisana rješenja crkvenoslavenske provenijencije, odnosno neke osobitosti zajedničke za dva stara slavenska pisma: glagoljicu i ćirilicu. 2. Znak za ć i đ (Q) Poseban znak koji se u hrvatskoj ćirilici rabi za glasove ć i đ (Q) potvrđen je na broćanskim i boljunskim natpisima u primjerima: rakoivić, će, tućin, veće, komlinovićь, vukovićь, komlênovićь, ivanović, maršićь, zloušićь, herakovićь, vukić, vumić, vlađ, vladisalić, vučić, milić, vukčić, vuković, vukocamić, đurenovica, a na Kočerinskoj ploči taj je grafem potvrđen samo za glas ć: miloševićь, ćete. To je jedna od karakterističnih grafijskih obilježja bosanskih rukopisa, primjerice Hvalova zbornika - rukopisa pisanoga oko 1404. godine za bosanskoga vojvodu i splitskoga hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. 3. Grafemi za glas j U Bosni i Dubrovniku u tekstovima pisanim hrvatskom ćirilicom glas j se piše tzv. osmičnim i, u Poljicima u starim se dokumentima piše isto kao i, ali i s jatom, a u novijim dokumentima samo s jatom. Na srednjovjekovnim natpisima s područja Hercegovine također se za glas j rabi grafem i: doide, ne nastupaite - Kočerinska ploča, loiša - Drežnički natpis, na svoi plemenitoi, koi, jurai - broćasnki natpisi, na svoi plemenitoi, pomilui - boljunski natpisi. Isto nalazimo i u glagoljskim spomenicima kako liturgijskim, npr.: piite, taina - MVat4 74a, s'voihь - BrAc 9b, moi BrAc 9b, moihь BrAc 9c, tako i neliturgijskim: naide CIvan 19a, poiti - CIvan 19b, v Galilei - CTk 17v, ra(z)gledai CTk 17v, itd. Također, na glagoljskim natpisima i grafitima: dunai, pomagai, matii jurai, itd. 4. Grafemi W, É i X U tekstovima pisanim hrvatskom ćirilicom palatalnost prethodnoga suglasnika se posve rijetko označava grafemima W i É, što odgovara načinu bilježenja u glagoljici, koja nema te grafeme. Isto je i u bosanskim rukopisima, npr. Hvalovu i Mletačkom zborniku u kojima grafem W nije potvrđen, a grafem É samo u 3. licu jednine prezenta pomoćnoga glagola byti - ést&. Primjeri s natpisa: poe, este, esamь - Kočerinska ploča, rakoivićь, voevode, e - broćanski natpisi, e, erina, čoek - boljunski natpisi. U vezi s ovom pojavom, među broćanskim natpisima izdvaja se natpis iz Gradnića koji ima svoje posebno grafijsko rješenje, odnosno znak za označavanje jotacije pred vokalom e, koji je nalik prekriženoj nuli Ø, a taj je grafem urezan ispred sljedećih riječi: eno, egova, edino, egovi, i pogrešno ispred riječi ove. Ta je pojava karakteristična i za najstarije dokumente pisane hrvatskom ćirilicom, kao i za većinu hrvatskih ćirilskih natpisa. Ista je pojava svojstvena rukopisima pisanim hrvatskom ćirilicom, npr. Hvalovu zborniku. I u hrvatskoglagoljskim se rukopisima jotacija pred vokalom ne označava: edinь - BrVO 271a, BrVb4 83b, edinoi - BrN2 425a, itd. Također i na hrvatskoglagoljskim natpisima i grafitima: to e kuga, zval me e u nevoli, to e hi(ša), zaedno, evreisci, erolim, egda, ezus, itd. Znak ê na našim se natpisima rabio samo za glasovnu skupinu ja: ostoja, ja - Kočerinska ploča, d(i)mitrija - Drežnički natpis, s ême, zeliê - boljunski natpisi. Znak j (jat) se na natpisima često pojavljuje u osobnim imenima na mjestu i, kakav je primjer komlênovićь, a u primjeru êa (broćanski natpisi) j se bilježi na mjestu j - kakav je način pisanja poznat od 16. stoljeća i u hrvatskoglagoljskim rukopisima. Za skupinu ju očuvan je znak X: ostoju - Kočerinski natpis, negoviju - Drežnički natpis, junakь - boljunski natpisi. 5. Označavanje palatalnosti glasova l i n Palatalnost glasova l i n u hrvatskoj se ćirilici vrlo različito označavala: osmičnim i, slovom jat, u Dubrovniku, Splitu i Poljicima u starim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća nije se nikako označavala. Slično je na natpisima: viganь, kralu, kralici, kralь, molu - Kočerinska ploča, negovo, sandalь, š nega - broćanski natpisi, bolunovičь, molu, p(o)povlьna, lubica - boljunski natpisi. To je potvrđeno i na hrvatskoglagoljskim natpisima i grafitima: nemu, ludem, volu, nevoli, bolega, krala, negova, nega, pon(o)vlena, nev(o)lni... 6. Ostala grafijska obilježja Kad govorimo o jeziku i grafiji natpisa, treba imati na umu najmanje dvije činjenice: u usporedbi sa sadržajnim, jezičnim i paleografskim bogatstvom što ga imaju rukopisi i drugi dulji pisani tekstovi, natpisi su opsegom i sadržajem općenito kratki, lapidarni, često šturi i stereotipni. Često oskudni riječima, oskudni su i slovima, pa katkad nemaju ni sva slova azbuke kad je riječ o glagoljskim ili ćirilskim spomenicima. Stoga, oni ne omogućuju podrobnu jezičnu raščlambu pojedinih jezičnih i grafijskih oblika, kao što ih pruža obilje i učestalost tih oblika u dugim tekstovima. S druge strane, natpisi imaju jednu prednost pred duljim rukopisima: dublje su i prisnije od njih uronjeni u svakodnevni život javni i društveni, život pojedinca, mali svakodnevni. Na srednjovjekovnim su natpisima koji su izabrani u ovoj knjizi, potvrđena pojedina grafijska rješenja koja čuvaju grafijsku pisarsku tradiciju najstarijih slavenskih glagoljičnih i ćiriličnih rukopisa, odnosno ćirilometodsko naslijeđe. Iste su grafijske osobine potvrđene u mlađim ćirilskim rukopisima, kao i natpisima, primjerice, u bosanskim rukopisima 14 - 15. stoljeća, također, u hrvatskoglagoljskim rukopisima i natpisima. Odnosno, svi ti tekstovi pokazuju jedinstvo u odabiru pojedinih grafijsko-pravopisnih rješenja Ligature - spojevi dvaju ili više slova na ćirilskim se natpisima pojavljuju od 13. stoljeća, u početku samo jednostavne, a kasnije sve složenije. U odnosu na ostale ćirilske natpise, na natpisima u Bosni i Hercegovini one se rjeđe upotrebljavaju. Ligature su u ćirilskim rukopisima znatno rjeđe, nego u glagoljskim. Radi se o znatnoj razlici između dva slavenska pisma. One su posebice brojne i bogate u hrvatskoglagoljskim, uglatoglagoljičnim rukopisima. Među ćiriličnim ligaturama znatno je češće spajanje suglasnika sa samoglasnikom, za razliku od glagoljičnih tekstova, u kojima se razvijaju osebujne ligature povezivanjem suglasnika. Među izabranim natpisima najviše je ligatura na Kočerinskoj ploči, ukupno 39, među njima najviše je dvoslovčanih - 30, pet troslovčanih, tri četveroslovčane i jedna peteroslovčana ligatura, i to u riječi aminь u kojoj su povezani svi grafemi. Na Kočerinskoj ploči češće je spajanje samoglasnika i suglasnika: in, ig, mi, {;i, ci, me, le, itd. Brojne ligature na Kočerinskoj ploči mogu biti još jedan argument za indiciju da je natpis sastavio pisar koji je poznavao glagoljicu. Poznato je da su popovi glagoljaši poznavali oba slavenska pisma: ćirilicu i glagoljicu. Primjerice, postoje najmanje tri argumenta za tvrdnju da je natpis Humačke ploče kreirao glagoljaš, odnosno pisar kome je glagoljica bila primarno pismo: glagoljična slova utkana u ćirilični natpis, izrazita zaobljenost ćiriličnih grafema po uzoru na oblu glagoljicu, redovito pisanje jora umjesto jera uobičajenoga na ćirilskim natpisima. Nešto manje je ligatura na Natpisu vojvode Masna, ukupno 14, među njima prevladavaju jednostavne, dvoslovčane 12 puta (ag, na, pi, ni, itd.), dok se troslovčane pojavljuju samo dva puta (aim i anq). I za Natpis vojvode Masna je karakteristično znatno češće spajanje suglasnika sa samoglasnikom: ag, na, pi, ni, as, an, što je tipično za ćirilske ligature, za razliku od glagoljičnih, gdje se razvijaju osebujne ligature povezivanjem suglasnika. Katkad se ligaturama povezuju dvije riječi, npr.: u riječima va ime vezuju se a i i, u riječima i s(i)na i s(ve)tago vezuju se a i i, itd. Za razliku od Kočerinskog i Drežničkog natpisa, na broćanskim i boljunskim natpisima nema niti jedne ligature. Zapravo to je još jedna poveznica među stećcima istočne Hercegovine i onima iz Brotnja, za koje je A. Benac utvrdio da imaju dosta sličnosti, kako u oblicima stećaka, tako i po načinu ukrašavanja. Title - znaci za skraćivanje riječi u obliku vodoravne crtice pojavljuju se na ćiriličnim natpisima do sredine 13. stoljeća. Takva je titla vidljiva na Kočerinskom natpisu iznad riječi d(u)ha, a na Drežničkom iznad riječi o(tь)ca, također na broćanskim natpisima takva se crtica nalazi iznad riječi s(i)nь na Natpisu Grgura Vukovića. Interpunkcijski znakovi na natpisima imaju istu funkciju kao i u starim rukopisima, različitu od one današnje. Oni razdvajaju riječi, slogove ili cijele sintagme. Pojavljuju se kao jedna, dvije, tri ili četiri točke u sredini visine slova, a najrjeđe su četiri. Interpunkcijski se znakovi na ćirilskim natpisima pojavljuju vrlo rano, tj. od Bitolske ploče iz 1017. g., pa sve do konca 15. stoljeća. Među svim odabranim natpisima interpunkcijski se znakovi nalaze jedino na Natpisu Jurja Ivanovića u Brotnju, i to tri točke raspoređene jedna iznad druge u visini slova. Čini se, da su te tri točke bile urezane iza svake sintagme, do danas ih se može izbrojiti desetak. U najstarijim slavenskim rukopisima: ćiriličnim i glagoljičnim interpunkcijski znakovi, isto kao u latiničkoj i grčkoj grafiji, izvorno slijede izgovorni ritam ili pripomažu izdvajanju riječi na informacijski važnim mjestima. U nekim mlađim hrvatskoglagoljskim rukopisima ima primjera da se točkice pišu između svake riječi. Kad je riječ o oblicima slova i izgledu pojedinih natpisa, važno je napomenuti, da su slova na Drežničkom natpisu nešto veća u odnosu na ona s Kočerinskog natpisa. Čini se da klesar, odnosno kreator Drežničkoga natpisa nije unaprijed isplanirao natpisno polje, kao što je to često bio običaj. Naime, u prvih devet redaka slova su nešto manja, nego u posljednja četiri retka, i to stoga što je klesar zamjetio da će dio natpisnoga polja ostati nepopunjen, pa je stoga počeo urezivati veća slova. Opći je dojam da je Kočerinski natpis pisan ljepšim i pravilnijim slovima, odnosno, svakako je to djelo vještijeg klesara jer su sva slova lijepo izrađena i umjetnički povezana. Iako dva uspoređivana natpisa pokazuju veliku sličnost, ipak, postoje neznatne razlike među njima u pisanju nekih slova: znak za (j) jat – na Drežničkom natpisu osnovnu vertikalnu liniju slova ona horizontalna siječe dosta nisko, a na Kočerinskom se nalazi na vrhu te linije. Na Drežničkom su natpisu neka slova šira, posebice m i k. Grafijski na arhaičnost Drežničkoga natpisa ukazuje grafem ž u riječi b(o)ži koji je vrlo staroga oblika, on nalikuje istom grafemu s Natpisa Marije Divice iz 1231. godine pronađenom na srednjovjekovnom groblju u Vidoštaku kod Stoca: m(ise)ca marta 11. prêstavi se raba b(o)žija m(a)rija zovom d(i)v(i)ca popa dabiž(i)va podružie va lêto 1231. Sličan se grafem nalazi i na natpisu iz Kaljine (druga polovica 14. stoljeća): † a se leži ovd(i) r(adis)avь kož'merić' na svoei zemli na plemenitoi pisa popь pribislavь. (Nacrtati) Slijedom iznijetih opažanja, može se zaključiti, da su na proučavanim natpisima očuvana pojedina grafijsko-pravopisna rješenja tradicionalnoga staroslavenskoga pravopisa, posebice iz najstarijih glagoljičnih rukopisa, koje su naslijedili i hrvatskoglagoljski rukopisi, a također i bosanski ćirilski, kao i kameni spomenici. Temeljem podrobne grafijske i jezične raščlambe navedenih natpisa zaključeno je da se može prihvatiti misao o jedinstvenom jezičnom, ovdje možemo nadopuniti i grafijskom izrazu, naših srednjovjekovnih tekstova u razdoblju od konca 14. pa do u 16. stoljeće, bilo da se radi o epitafima, poveljama ili rukopisima, tj. na relativno širokom prostoru postoji jedinstven jezik, kojim su ispisani različiti tekstovi od epitafa do povelja i novozavjetnih evanđelja. Jednako se to odnosi i na grafiju. 3. Jezik 3. 1. Fonologija 3. 1. 1. Znak za poluglas Na ranim se epigrafskim bosanskohercegovačkim natpisima znakovi za poluglas ne pišu uvijek na pravilnom mjestu, stoga se ne može posve pouzdano utvrditi jesu li ti znakovi imali glasovnu vrijednost ili je to samo znak čuvanja tradicije. Osim toga, postoji još jedna poteškoća vezana uz sam materijal na kojem je natpis uklesan, tj. kamen često otežava ili onemogućava pouzdano čitanje. Znak za poluglas je na svim odabranim natpisima očuvan uglavnom na kraju riječi, i to u obliku štapića (Q): aminь, viganь, miloševićь, kralь, hercegomь, bosn(o)mь, legohь, svomь, plemenitomь, podь, kočerinomь, vasь, s(a)mь, bilь, esamь - Kočerinski natpis, dvorь, rabь, potrьlь, prokletь, o(tь)c(e)mь, s(i)nomь, s(ve)timь, d(u)homь, - Natpis vojvode Masna, prokletь, ivanišь, komlinovićь, s(i)nь, vukovićь, grьgurь, knezь, komlênovićь, sandalь, radičь, pogibohь, ivanь, maršićь, živihь, litь, zloušićь - natpisi iz Brotnja, radosavь, herakovićь, legohь, bogavacь, tarahь, bolunovičь, grubačь, obr(a)dь, synь, di(ê)kь, junakь - boljunski natpisi. Ipak, u nekim se riječima ne nalazi, npr.: kovač, semorad, čoek vukocamić - boljunski natpisi. U sredini riječi znak je za poluglas potvrđen u primjerima: konьčina - Kočerinski natpis, ugarьskoga, tvrьtka, potrьlь, bosanьskoga - Natpis vojvode Masna, grьgurь, učrьto, krьstu, otьcu - natpisi iz Brotnja, p(o)povlьna. - natpisi iz Boljuna. Ipak, katkad se znak za poluglas izostavlja u sredini riječi: virno, počteno - natpisi iz Brotnja. Vokalizacija poluglasa potvrđena je samo u jednom primjeru, i to u prijedlogu va: va ime oca i sina i svet(a)go d(u)ha - Kočerinski natpis, va ime o(tь)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha - Drežnički natpis, za razliku od Humačke ploče gdje je u invokaciji prijedlog u: u ime o(tь)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha. Prijedlog va, odnosno vokalizacija poluglasa upravo može biti potvrda da se ime vojvode Masna izgovaralo kao Mastan a ne Mestan. Naime, na natpisu je urezan genitivni oblik Msna, umjesto Mьsna, međutim, kako je u to vrijeme poluglas već izgubio glasovnu vrijednost, može se pretpostaviti, da se to ime izgovaralo Mastan. Refleks poluglasa u ovim je područjima bio a, a ne e, što je posvjedočeno na mnogim natpisima. U hrvatskoglagoljskim je liturgijskim rukopisima (misalima i brevijarima) vokalizacija poluglasa najranije potvrđena u Ljubljanskom homilijaru iz 13. stoljeća, a među neliturgijskim tek s konca 13. i početka 14. stoljeća. Nasuprot prijedlogu va u invokaciji, u daljnjem tekstu natpisa nalazimo prijedlog u: i u to vrime doide i svadi se ostoja - Kočerinski natpis, u dni g(ospo)d(i)na krala - Natpis vojvode Masna. U nekim primjerima s boljunskih i broćanskih natpisa potvrđena je zamjena izvornoga a znakom za poluglas, što potvrđuje da su već tada na ovom prostoru izjednačeni jaki poluglas i a: milьnu (umjesto milanu), nь (umjesto na), rьdiši (umjesto radiši) - broćanski natpisi, dь umjesto da - boljunski natpisi. 3. 1. 2. Refleks glasa ê (jata) Iako na odabranim natpisima nema mnogo primjera za reflekse glasa ê (jat) ipak, posve je pouzdano da je on bio ikavski: stipanu, vrime - Kočerinski natpis, virno, čoviku, usiče, živihь, litь - broćanski natpisi, siče, usiče - boljunski natpisi. Kao utjecaj književnog jezika, odnosno kao potvrda da autori natpisa vladaju književnim jezikom, tj. crkvenoslavenskim mogu poslužiti primjeri s boljunskih natpisa: sieče, sêče. Jekavski se refleksi jata pojavljuju i na mlađim natpisima s nekropole Radimlja. Ipak, na natpisima u okolici Stoca, kao i na većini svih natpisa u Bosni i Hercegovini, najviše je primjera s ikavskim refleksom jata. Također i na Natpisu vojvode Radoja iz Radimlje: † sie leži dobri radoe sinь voevode stipana n(a) svoi baštini na batnogahь si biligь postavi na me bratь moi voevoda petarь. Navedeni su primjeri potvrda da se ovdje u prošlosti govorilo hrvatskim štokavskim ikavskim govorom. To potvrđuje i pismo župana Juroje, suvremenika vojvode Stipana Miloradovića, kojem je osnovica ikavska. Da je u vrijeme nastanka natpisa u Boljunima bilo već nekih promjena u fonološkom sustavu, s obzirom na izgovor jata, potvrđuju primjeri: sieče, sêče. Zanimljivo je da se prezime kneza Komlinovića piše dva puta Komlinovićь, a jednom Komlênovićь, odnosno, kao da je pisar predloška, koji je trebalo urezati, htio uvesti pravilnije pisanje ê na mjestu i, što se može uzeti kao crkvenoslavenski utjecaj na fonološkoj razini. Kao što se pretpostavlja, još u 13. stoljeću na ovom najzapadnijem štokavskom području ê zamijenjen glasom i, a u 14. je stoljeću cijela Bosna ikavska osim njezinih najistočnijih dijelova. Da se na ovim područjima govorilo štokavsko-ikavskim govorom potvrđuju: ostali natpisi u okolici kao i toponimi. Natpisi: Natpis s Ledinca (15. stoljeće): ...usikoše kamenь na oca marka i na materь divnu, Natpis iz Kruševa, Brotnjo (15. stoljeće): živihь litь .p̃ĩ. (=88), Natpis Pavla Komlinovića iz Brotnja (15. stoljeće): † a se leži knezь pavao komlinovićь na svoi plemenitoi na prozračcu u dni voevode sandalь koi ga počteno i virno služaše... Toponimi širokobriješkog kraja: Bila njiva, Bile, Biloševica, Blaževo vrilo, Ivanovo vrilo, Brig, Sitne stine. 3. 1. 3. Znak za vokal y Arhaičnost na grafijsko fonološkoj razini potvrđena je na ovim natpisima u jednom primjeru u kojem se očuvao znak za vokal y: synь - boljunski natpisi. U povijesti slavenskih jezika taj se fonem stopio s fonemom i, i to u svim južnoslavenskim jezicima, te u češkom i slovačkom. Prema stanju u najstarijim hrvatskoglagoljskim fragmentima, može se zaključiti, da je stapanje y i i završeno najkasnije koncem 11. ili početkom 12. stoljeća. 3. 1. 4. Stare suglasničke skupine Na karakteristike starijega jezičnoga sustava na fonološkoj razini ukazuje očuvanost suglasničke skupine čr u riječi učrьto, učrьto s broćanskih natpisa. Ta se stara suglasnička skupina dosljedno očuvala u svim hrvatskoglagoljskim rukopisima 14. i 15. stoljeća - liturgijskim i neliturgijskim: npr. čr'vlenoju - MVat4 76b, MNov 77b, MHrv 73d, črvleneiši - BrAc 63d, črne - CVin 27b, črvleni - CKol 95, itd. Još je jedna stara suglasnička skupina - čt očuvana na ovim natpisima u leksemu počteno: ki ga počteno i virno služaše - broćanski natpisi. Ista je skupina potvrđena na više natpisa u frazi o virnoj i počtenoj službi, npr.: † a se leži županь juroe koino pog(i)be na počteno(i) službi za sv(oga) g(ospo)d(i)na a pobiliži ga knezь - Kruševo kod Stoca (prije 1471. godine). 3. 2. Morfologija 3. 2. 1. Imenski oblici Među imenskim oblicima, osim imenice kami, nema mnogo obilježja starijega jezičnoga sustava, odnosno crkvenoslavenskoga. Oblik kami često se pojavljuje na natpisima 14. i 15. stoljeća, npr. kami usiče radičь kovačь, a se piše kami vukovićь - broćanski natpisi. Ta je imenica u crkvenoslavenskom pripadal n- deklinaciji, a oblik kami imala je samo u nominativu, dok se ovdje rabi za akuzativ. Osim toga, na utjecaj starijega jezičnoga sustava ukazuje očuvanost dvojine u sintagmi: i njegoviju s(i)nu radosl(a)va i m(i)rosl(a)va - Natpis vojvode Masna što je iznimno rijetka pojava, među svim bosanskohercegovačkim epigrafskim spomenicima. 3. 2. 2. Pridjevi Među pridjevskim oblicima na starinu natpisa ukazuje genitivni pridjevski oblik svet(a)go - Kočerinski natpis, s(ve)tago - Natpis vojvode Masna, tj. gramatički morfem iz crkvenoslavenskoga knjževnoga jezika za muški i srednji rod –ago. Taj je gramatički morfem također dobro očuvan u hrvatskoglagoljskim misalima i brevijarima 14. i 15. stoljeća. Na natpisima je česta naporedna uporaba književnih i narodnih oblika, npr. uz imena svetaca veže se crkvenoslavenski oblik, kao što je primjerice na Natpisu vojvode Masna: svetago Jurja, svetago D(i)mitrija, dok se na istom natpisu uz svjetovne vladare nalazi hrvatski, tj. narodni oblik: krala ugarьskoga, bana bosanьskoga. Ta je pojava, također, svojstvena glagoljskim grafitima i natpisima, primjerice grafit iz Golubića kod Bihaća (1440. i 1442.): svetago Martina, Bužimski natpis kod Bihaća (oko 1495.): kralja turskoga. Naporedna uporaba književnih i narodnih oblika pokazuje da su crkvenoslavenski imali nesumnjivo stilogenu funkciju. 3. 3. 3. Glagolski oblici Na srednjovjekovnim su natpisima radi njihova karaktera, odnosno sadržaja, najčešći glagolski oblici aorist i imperfekt, a tako je i na našim natpisima, s tim da je češći aorist: stekohь, pogibohь, živihь, a se leže, usiče, a rjeđi imperfekt: služaše - broćanski i boljunski natpisi. Potrebno je napomenuti, da je jedna od karakteristika bosanskih rukopisa arhaičnost aorisnih oblika, tako je, primjerice, Nikoljsko evanđelje, bosansko četveroevanđelje s konca 14. stoljeća, po oblicima aorista konzervativnjije od Zografskoga - najstarijega slavenskoga evanđelja pisanoga glagoljicom koncem 10. ili početkom 11. stoljeća. U Divoševu evanđelju potvrđeni su također mnogi arhaični oblici aorista, npr. asigmatski aorist: idu, pridь, prozebu, svlêše, itd. Među prezentskim je oblicima stariji izraz molu: molu se bože pomilui me milosti tvoe - boljunski natpisi. Isti je glagolski oblik potvrđen na Kočerinskoj ploči: i molu vasь ne nastupaite na me ê s(a)mь bilь kako vi este vi ćete biti kako esamь ê. Još je jedan arhaičan oblik iz crkvenoslavenskoga jezika potvrđen na boljunskim natpisima: uporaba imperativa za 3. lice, kao ostatak optativa, i to u primjeru: bože ti ga pomozi. Takav se tip frazema obično nalazi u završnom dijelu natpisa, npr. Bože ti daj zdravje, vas Bog blagoslovi, itd. Optativnu nijansu također imaju izrazi: da je proklet (tko će u me taknuti), prokletь tko će tuđin leč veće negovo pleme, da je blagoslovljena ruka (koja siječe i pisa). 3. 3. Sintaksa Rečenice ispisane na nadgrobnim natpisima uglavnom su kratke, lapidarne, kao i sami tekstovi, stoga se na njima ne mogu naći neka sintaktička obilježja karakteristična za crkvenoslavenski jezik, primjerice participi, kao ni posebno duge rečenice. Među crkvenoslavenskim osobitostima na sintaktičkoj razini u tim se tekstovima, ipak, često pojavljuje jedna sintaktičko-stilska kategorija: aorist imperfektnih glagola. Ta se kategorija razvila već u staroslavenskim kanonskim spomenicima, a njezin se kontinuitet nastavlja i u hrvatskoglagoljskim tekstovima. Radi se o tome, da se od nesvršenih glagola, umjesto imperfekta, tvori aorist, npr. u Muci po Mateju u hrvatskoglagoljskim misalima: I(su)sь že sta prêd' ĵemunom' i vprosi i ĵemunь g(lago)le - MVat4 73c, MRoč 64d, MNov 76d, itd. Na natpisima se pojavljuju sljedeći primjeri: a se sêče, se pisa, siče, sieče - boljunski natpisi, se pisa rabь b(o)ži - Natpis vojvode Masna. Među sintaktičkim osobitostima, na utjecaj starijega jezičnoga sustava, crkvenoslavenskoga, ukazuje sintagma u dni voevode Sandalь - broćanski natpisi, u dni g(ospo)d(i)na krala ugarьskoga loiša i g(ospodi)na bana bosanьskoga Tvrьtka - Natpis vojvode Masna, što je neka vrsta okamenjene prijedložno-padežne veze, koja je prerasla u jednu ustaljenu formulu kojom se datira smrt ili određeno životno razdoblje. Ta se sintagma često rabi na natpisima, npr. na Natpisu "velikoga sudije" Gradêše (konac 12. stoljeća): vь dьni b(a)na velik(a)go kulin(a). Ista je sintagma potvrđena i na glagoljskim natpisima, primjerice na Bašćanskoj ploči: azъ opatъ d(o)brovitъ zъdahъ crêkъvъ siju i svoeju bratiju s devetiju vъ dni kъneza kosъmъta obladajuĉago vъsu kъrainu... Na sintaktičkoj se razini crkvenoslavenski utjecaj na odabranim natpisima ogleda: u sintagmi: da e prokletь o(tь)cemь i s(i)nomь i s(ve)timь d(u)homь – instrumental sredstva na Natpisu vojvode Masna. Zanimljiva je sintagma kami usiče radičь kovačь, u kojoj Radič govori sam o sebi u trećem licu, a slično je fraza a se piše kami vukovićь. Kao posebnu sintaktičku osobitost u jeziku boljunskih natpisa treba istaknuti konstrukciju: siče na oca, ili na brata...koja se često ponavlja, to je očito fraza koja se rabila na natpisima: piše semorad siče vuk na oca, a se sêče grubačь kami na vukšu, a siče petko na brata, a siče na me otac - boljunski natpisi. Ista je konstrukcija potvrđena na natpisu s Ledinca (kod Širokog Brijega) iz 15. stoljeća: da se zna kako bi u marka petrovićь osamь sinova od plemena poimilićь i usikoše kamenь na oca marka i na materь divnu. 3. 4. Leksik Kad je riječ o leksičkoj razini, valja istaknuti, da je na nadgrobnim spomenicima više izraza iz svakodnevnoga rječnika, odnosno narodnoga govora, tj. domaćega leksičkoga fonda, dok je manji udio tradicionalnoga crkvenoslavenskoga književnojezičnoga izraza. Utjecaj tradicionalnoga književnoga jezika očituje se obično na početku i u završnim formulama, odnosno u frazama koje se ponavljaju na velikom broju natpisa. Primjerice, na početku natpisa: aminь - Natpis Vignja Miloševića, ili na kraju: konьčina, mene vigna doide konьčina - Natpis Vignja Miloševića. U arhaizme na leksičkoj razini mogu se ubrojiti sljedeći leksemi: I učrьto - Natpis Pavla Komlinovića iz Brotnja. Isti je izraz očuvan na natpisu iz Knešpolja: a piše radona markovič kneza mir(k)a rad(ivoe)vič na svoei črьto, črьto s konca 14. i početka 15. stoljeća. Staroslavenski je leksem črьtati među kanonskim kodeksima potvrđen jedino u Suprasaljskom zborniku - najvećem očuvanom staroslavenskom rukopisu. Pisan je ćirilicom polovicom 11. stoljeća u istočnoj Bugarskoj, a danas se čuva u Varšavi. Osim toga leksem je poznat iz Traktat Crnorisca Hrabra - Prêžde ubo Slovêne ne imêhv knigъ nv črьtami i rêzami čьtêhv i gatahv pogani svšte. Leksem rabъ – a potvrđen je u najstarijiim slavenskim kanonskim rukopisima, npr. u Zografskom evanđelju - najstarijem staroslavenskom četveroevanđelju pisanom glagoljicom potkraj 10. ili početkom 11. stoljeća u Makedoniji i Sinajskom psaltiru – najstarijem očuvanom slavenskom prijevodu psaltira pisanom glagoljicom u 11. stoljeću U leksičke osobitosti, odnosno arhaizme na leksičkoj razini na našim natpisima može se ubrojiti pokazna zamjenica sь, se: se leži viganь miloševićь, a se dvorь voevode masna. Ta je formulacija očuvana na velikom broju natpisa, u rečenici koja je stilizirana kao formula, odnosno fraza koja se rabila na velikom broju natpisa, primjerice: a se leži vitko na svomь plemenitomь - stećak sa Širokog Brijega. Kameni su natpisi svojevrsni čuvari staleškog nazivlja, na njima su zapisana mnoga svjetovna i crkvena zvanja, činovi i neka zanimanja. Ovdje nalazimo samo neke: knezь, voevoda, kovačь. Srednjovjekovni su natpisi, također, značajni kao tekstovi u kojima je očuvana domaća antroponimija, mnogobrojna imena i prezimena onodobnih velikaša, ali i malih ljudi, najviše majstora kovača koji su izrađivali spomenike, ali i rodbine koja podiže spomenik. Stoga su ti tekstovi izvanredno vrijedno vrelo za proučavanje domaće antroponimije. Ta su imena skoro sva narodna slavenska ili kršćanska: Viganь, Stipanь, Tvrьtko, Dabiša, Ostoja, Mastanь, Radosl(a)vь, M(i)rosl(a)vь, D(i)mitrijь, Loišь, Bogavacь, Radosavь, Grubačь, Obr(a)dь, Vlađь, Semoradь, Vukь, Vukša, Dragiša, Radičь, Petarь, Petko, Vlatko, Rato, Radovanь, Ivanišь, Grgurь, Pavao, Juraj, Milanь, Ivanь, Radiša, te vojvoda Sandalj. Na boljunskim su natpisima očuvana četiri ženska imena: radica, erina, lubica, stana, a na Natpisu Vignja Miloševića zapisano je ime jedne kraljice Grube. I ženska i muška imena na natpisima su skoro sva narodna slavenska. Iako antroponimija naših ćirilskih natpisa nije podrobnije proučena, iz iznesene građe, posve je vidljivo, da su skoro sva imena na stećcima slavenske provenijencije, odnosno kršćanska imena koja su bila u uporabi u Bosni, Humu i Hrvatskoj na koncu srednjega vijeka. Među imenima koja pripadaju starijem jezičnom sloju, tj. crkvenoslavenskom, nalazi se ime vojvode Masna, M(ь)stnь - ime je izvedeno od staroslavenske osnove mьstь što je značilo osveta, kazna, od toga je izvedennica mьstьnь osvetnik. U hrvatskom je već u 9. stoljeću potvrđeno ime M'stislav, a kasnije nastaju razne izvedenice: Mastan, Masten, Mesten, Mestina, Mestinja, itd. Vrijednost je kamenih natpisa i u tome što su na njima očuvana prezimena onodobnih velikaša, npr.: Miloševićь - Kočerinski natpis, Rakojevićь, Komlinovićь (prezime se spominje tri puta, od toga jednom Komlênovićь), Vukovićь, Ivanovićь, Maršićь, Zloušićь - broćanski natpisi, Herakovićь, Bolunovičь, Vukićь, Vladisalićь, Milićь, Vučićь, Vukčićь, Vukovićь, Vukocamićь - boljunski natpisi. Po tvorbi se izdvajaju četiri prezimena: Erina Ivkovica i Lubica Vlatkovica, Đurenovica, među kojima su tri nastala sufiksacijom, tj. od muževljeva prezimena + sufiks -ica. To može biti potvrda da je takva tvorba prezimena kod nas jako stara, a očuvala se do danas u zapadnoštokavskim govorima. Po svojoj tvorbi izdvaja se među ostalim prezimenima i P(o)povlьna. Za razliku od mnoštva osobnih imena i prezimena na natpisima, toponimi su znatno rjeđi, npr. na boljunskim natpisima Golubača i Jama, Batnoge - Radimlja kod Stoca, Prozračac u Brotnju, Dopasci kod Kladnja, Duboko, Visoko, Dubrave, Kočerin, Zagorie, itd. Kameni su spomenici značajni kao čuvari staleškog nazivlja srednjovjekovne Bosne i Huma, tj. na njima je očuvano nazivlje za srednjovjekovna svjetovna i crkvena zvanja, kao i neka zanimanja, npr.: župan, županica, knez, ban, vojvoda, kralj, kraljica, herceg, biskup, pop, dijak, sluga, kovač, itd. Najneobičniji termin za vladarske titule na natpisima je vladikovka koji je potvrđen jedino na natpisima s nekropole Boljuni kod Stoca: a se leži dobra vladikovka erina vukocamić piše di(ê)kь semoradь. Ponekad na natpisima nalazimo izreke i uzrečice, npr. biti za kim u značenju biti nečija žena, dan mi dojde umjesto umrijeh, a na natpisima iz Boljuna utjecaj je narodnog jezika i stila očit u primjeru za pet rana.
Projekt / tema: 090-0900998-0995
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Filologija
Upisao u CROSBI: msimic@stin.hr (msimic@stin.hr), 13. Stu. 2009. u 13:04 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4