hrvatski

DVA POSLJEDNJA STOLJEĆA NADLEŽNOSTI PEČUŠKE BISKUPIJE U SJEVERNOJ SLAVONIJI I BARANJI

Odlukom „Universi orbis Ecclesiis“ pape Klementa XIV. bečki dvor i Sv. Stolica sjedinili su 9. srpnja 1773. Srijemsku biskupiju u personalnu uniju sa Đakovačko-bosanskom biskupijom. Objema biskupijama upravljao je jedan biskup – bosanski, koji je stolovao u Đakovu. Iako su iz Pečuške biskupije 30. srpnja 1781. izdvojene i uključene u sastav Bosanske ili Đakovačke i Srijemske biskupije srijemske župe, grad Osijek te Brodska Posavina kao i dio župa Zagrebačke biskupije 12 župa Valpovačkog dekanata ostale su i nadalje u sastavu Pečuške biskupije. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije Trianonskim ugovorom 1921. južni dio Mađarske, tj. Baranja, pripala je Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali je ostala dio Pečuške biskupije. Iako je Dekretom Svete kongregacije za biskupe od 30. listopada 1971. područje sjeverne Slavonije i Baranje odcijepljeno od Pečuške biskupije svečano pripojenje Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji zbilo se 22. listopada 1972. u Belom Manastiru, a 29. listopada te godine u Valpovu. Tada su, konačno nakon gotovo dva stoljeća, područja Baranje i Sjeverne Slavonije i pravno (de iure) priključena Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji.

18. stoljeće; župe; Sjeverna Slavonija; Baranja; Pečuška biskupija; Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija; 20. stoljeće

nije evidentirano