hrvatski

Zašto ljudi ne vježbaju?

Tjelesna aktivnost obuhvaća svaki oblik kretanja koji rezultira povećanjem energetske potrošnje iznad uobičajene razine u mirovanju. Uobičajeno se pod ovim pojmom podrazumijeva neki oblik tjelesnog vježbanja, rekreativne ili organizirane aktivnosti koja se upražnjava s ciljem unaprjeđenja zdravlja i tjelesnog statusa. Većina ljudi, bez obzira na dob, spol, obrazovanje i sposobnosti želi učiniti nešto za svoju psihičku i tjelesnu dobrobit. Danas je zdravlje prepoznato kao društveni imperativ- neprestano smo izloženi savjetima, uputama, preporukama, ali i upozorenjima što i kako treba činiti, a što izbjegavati kako bismo se dobro brinuli za sebe te kako bismo živjeli zdravije, mirnije, sretnije i dugovječnije. Brojni znanstveni dokazi potvrđuju fizičke i psihološke dobrobiti uslijed tjelesnog vježbanja, također su poznati i rizici sjedilačkog načina života, no usprkos tome još uvijek je relativno mali broj ljudi tjelesno aktivan. Zašto je tako? Činjenica jest da je tjelesno vježbanje složen proces na koje utječu različiti psihološki, ponašajni i okolinski faktori, a koji obuhvaća donošenje odluka i djelovanje na više razina, te postoji višestruki rizik za probleme i neuspjeh. Problem motivacije za tjelesno vježbanje dvojake je prirode. S jedne strane odnosi se na donošenje odluke o početku vježbanja i njezino sprovođenje u djelo, a s druge strane na ustrajanje u vježbanju. Pridobiti ljude da prihvate i održe aktivan životni stil jedan je od najvećih izazova modernog društva što može imati reperkusije na zdravstvenom, ekonomskom, čak i političkom planu. Svakodnevna praksa pokazuje, a istraživanja potvrđuju da stopa bavljenja sportom i vježbanjem, aktivno ili rekreativno, opada s dobi. Taj je fenomen poznat pod pojmom osipanja i značajno se istražuje u okviru psihologije sporta, osobito u odnosu na djecu, točnije adolescente, u čijoj je dobi ova pojava najistaknutija. Kada ljudi donose odluke o načinu provođenja slobodnog vremena, tjelesna se aktivnost sve više natječe s atraktivnim, sjedilačkim ponašanjima. Determinante takve odluke posljedica su složene interakcije tri grupe faktora: osobnih, okolinskih i ponašajnih [1]. Iako nije u potpunosti jasno koji su faktori utjecajniji, dio istraživača prednost daje psihološkim faktorima (npr. nerealna očekivanja, negativan stav prema vježbanju) koji u kombinaciji sa nedostatnom razinom samoregulacijskih vještina najlakše negativno djeluju na vježbača. Najčešći razlozi nevježbanja koje ljudi ističu, bez obzira radi li se o organiziranom ili samostalnom vježbanju, jesu: „nemam vremena, to nije za mene, nemam mogućnosti, ne volim se umarati/znojiti, ne želim se izlagati, nema rezultata, ne želim se ozlijediti, to nije prilagođeno mojim potrebama“, i sl. Ovakvi razlozi ilustriraju neke od glavnih prepreka vježbanju: osobne (geni i obiteljska kultura, dob, socio-ekonomski status, obrazovanje, gojaznost, psihološke prepreke poput negativnog stava, neadekvatnih ciljeva, neuočavanja potkrepljenja, nedostatnih organizacijskih vještina, izražena potreba za kontrolom itd.) [1], [2], [3] ; okolinske (nedostatak adekvatnih programa/voditelja, neprilagođenost fizičke okoline bavljenju sportom, transport ; nedostatak socijalne podrške itd.) i ponašajne (prošlo iskustvo s vježbanjem, navike, alternativna ponašanja i njihova privlačnost itd.) [1], [3]. Iz svega navedenog očigledno je da postoje brojni načini kojima nevježbač ili vježbač labave motivacije može opravdati svoje nesudjelovanje ili odustajanje. Različite ciljane skupine zahtijevaju različite pristupe. Potencijalne vježbače fiksirane u kontemplativnoj fazi 'vječne pripreme' treba potaći na djelovanje ; u tu svrhu korisne su informacije putem edukacija, marketinga, javnih kampanji o zdravlju i sl. Vježbače koji su se uključili uz velik rizik od odustajanja treba potkrepljivati i podržavati, a u tu svrhu najviše pomaže socijalna podrška suvježbača, voditelja, obitelji. Vježbačima na prijelomnici da trajno prihvate vježbanje kao životni stil nužne su pozitivne povratne informacije, reevaluacija ciljeva i strategije nošenja sa životnim stresorima koji bi mogli uzrokovati odustajanje. Drugim riječima, dostupnost informacija o pozitivnim učincima vježbanja, socijalna podrška, samomotivacija, samoregulacijske vještine i prevencija odustajanja nužni su elementi za razvijanje navike tjelesnog vježbanja, te o tim segmentima treba voditi računa pri promociji nužnosti i dobrobiti vježbanja, pri kreiranju programa vježbanja kao i u edukaciji stručnih kadrova. Takav pristup nužan je na generalnoj razini želimo li smanjiti rastuću prevalenciju zdravstvenih rizika, poteškoća i bolesti koje se javljaju uslijed nevježbanja, ali i na specifičnoj razini, želimo li imati zadovoljne vježbače koji se osjećaju doraslo i kompetentno i zbog toga smatraju da vježbanje ima smisla te uživaju.

vježbanje; prepreke; motivacija; psihologija

nije evidentirano