crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 438884

Zbornik radova

Autori: Šimić, Goran
Naslov: Vanjski utjecaji na rani razvoj mozga djeteta: Utjecaj ranog emocionalnog razvitka na zdravlje i ponašanje u odrasloj dobi
( External influences on early brain development: The impact of early emotional development on adult health and behavior )
Izvornik:
Skup: Dijete u suvremenom hrvatskom društvu - simpozij u organizaciji Hrvatskog pedijatrijskog društva, Ministarstva ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, HAZU i UNICEF Hrvatska
Mjesto i datum: Zagreb, Hrvatska, 12.12.2009.
Ključne riječi: autizam; agresivno ponašanje; asocijalno ponašanje; depresija; divlja djeca; emocije; oksitocin; osobine ličnosti; ovisnost; privrženost; samoubojstvo; sociopatije; teorija uma; usvajanje; zrcalni neuroni
( addiction; adoption; aggressive behavior; asocial behavior; attachment; autism; depression; emotions; feral children; mirror neurons; oxytocin; personality traits; sociopathies; suicide; theory of mind )
Sažetak:
Emocije su složena afektivna stanja posredovana brojnim međusobno isprepletenim neuronskim mrežama te se sastoje od više komponenti. Najvažnije su autonomna (hormonalna i visceralna), kognitivna (subjektivni osjećaji i misli), motorička (lice, tijelo, glas, itd.), opažajna (svjesna i nesvjesna percepcija), te komponenta sjećanja na prošle događaje. Emocije nisu diskretne već imaju dimenzije, npr. pobuđenost (slaba-visoka), valenciju (ugodna-neugodna) i ton (prihvatljiv-odbijajući). Pojedine emocije mogu trajati nekoliko sekundi, dok druge (npr. raspoloženja) mogu trajati od nekoliko minuta do nekoliko tjedana ; konačno, osobine ličnosti emocionalne naravi najčešće su doživotne. Stoga se emocije lako prepoznaju, ali ih je relativno teško mjeriti. Emocije gađenja, radosti, tuge, iznenađenja, ljutnje i straha normalno se razviju do 6. mjeseca života djeteta. Kako su ove emocije urođene (što potvrđuju i istraživanja gluhe i slijepe novorođenčadi), te se izražavaju i prepoznaju bez obzira na kulturalne razlike i prethodno iskustvo, nazivaju se i primarnim emocijama. Jednom razvijene, ove emocije ostaju trajnim dijelom repertoara ponašanja, no s vremenom se mijenjaju okolnosti koje do njih dovode. Već u dobi od oko 7 mjeseci djeca su sposobna razumjeti kako bi se trebali osjećati i ponašati s obzirom na situaciju u kojoj su se našli. Sazrijevanjem prefrontalne moždane kore između 4. i 5. godine djeca se mogu uživjeti u razmišljanje i shvatiti osjećaje drugih osoba ("teorija uma"), a također počinju postajati svjesna da trenutni osjećaji mogu biti izazvani razmišljanjem o prošlim događajima, te da različite osobe mogu proživljavati različite emocije s obzirom na isti događaj. Za "socijalno referiranje" i razvitak sekundarnih emocija (npr. srama, krivnje, kajanja, divljenja, žaljenja, prihvaćanja, neprihvaćanja, bijesa, smirenosti, optimizma, pesimizma, povjerenja, nepovjerenja, simpatije, antipatije, ljubavi, mržnje, itd.) od izuzetne su važnosti tzv. "zrcalni" neuroni. Osim što se "zrcalnim" neuronima objašnjava usvajanje većine motoričkih (ali i brojnih drugih, npr. lingvističkih sposobnosti) jer oni okidaju ne samo kada se izvodi neki pokret, nego i kad se promatra druga osoba koja ga izvodi (pa se na taj način sve promatrano zapravo ponavlja u mislima), ovi neuroni čine se ključnima za "čitanje" emocija i namjera drugih ljudi (a poremećaj njihove funkcije jedna je od najvažnijih hipoteza nastanka psihosocijalnih smetnji kao što su nedostatak empatije i autistični poremećaj). Navedeno potvrđuju i "divlja djeca" koja ne razvijaju socijalno uvjetovane sekundarne emocije (jer nemaju uzora). Novorođenčad do 3. mjeseca života u potpunosti su ovisna o njegovateljima i ne mogu sama nadvladati određeni stupanj neugode, no s vremenom dijete razvija različite strategije kako bi prevladalo vlastite negativne emocije (npr. preusmjeravanjem pažnje, samougađanjem, traženjem pomoći, upotrebom prijelaznog objekta, fizičkim izbjegavanjem, fantaziranjem, simboličkom igrom, verbalnom kontrolom emocija, svjesnim potiskivanjem emocija). Usprkos navedenim "mehanizmima obrane", odvajanje ili nesiguran odnos s roditeljima (a zbog sve ranijeg odvajanja djece od roditelja u suvremenim društvima je drastično narušena uspostava tzv. sigurnog obrasca privrženosti roditelja i djece), zlostavljanje, zanemarivanje, trauma i stres u najranijoj životnoj dobi značajno ometaju normalan razvoj djeteta. Zbog poremećenog emocionalnog razvitka ovakvi događaji višestruko povećavaju vjerojatnost nastanka različitih psihičkih i fizičkih poremećaja uslijed nastanka patoloških oblika sinaptičke plastičnosti: 1. mezokortikolimbičkih dopaminergičkih projekcija što čine univerzalni sustav nagrade/ugode (depresija, ovisnosti, povećana vulnerabilnost na nove okolnosti te čak i blagi stres, suicidalnost), 2. sustava kondicioniranja straha posredovanog frontolimbičkim neuronskim krugovima (panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, PTSP, tjeskoba, fobije), 3. autonomnog živčanog sustava i lučenja kortizola (povišeni krvni tlak, pretilost, rano pojavljivanje dijabetesa tip 2, smanjen imunološki odgovor, promjene raspoloženja, koncentracije i sposobnosti pamćenja, nesanica, stres inkontinencija, ulcerozni kolitis, povećan mišićni tonus, skolioza, itd.), 4. prefrontalnih projekcija u bazalne ganglije, mali mozak i druga područja mozga (ADHD, Aspergerov sindrom, autizam), te 5. serotoninergičkih projekcija važnih za razvitak socijalnih kompetencija (agresivno ponašanje, asocijalno ponašanje, suicidalnost, sociopatije). Nažalost, većina navedenih poremećaja ne mogu se riješiti programima psihosocijalne pomoći, npr. zbog trajnog i nenadoknadivog izostanka lučenja i izraženosti receptora za neuropeptide oksitocin, vazopresin i CRF u uskom "prozoru" ranog kritičnog razdoblja, adoptirana i deprivirana djeca više ne mogu stvarati povjerljive i čvrste odnose s drugima usprkos kasnijem usvojenju i životu u obiteljima koje ih odgajaju kao vlastitu djecu. Iz svega navedenoga neprijeporan je zaključak da je za svako društvo najbolje i dugoročno najisplativije ulagati u kvalitetan rani emocionalni razvitak djece.
Vrsta sudjelovanja: Predavanje
Vrsta prezentacije u zborniku: PP prezentacija
Vrsta recenzije: Domaća recenzija
Projekt / tema: 108-1081870-1942
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Stručni
Znanstvena područja:
Temeljne medicinske znanosti,Kliničke medicinske znanosti,Psihologija
Upisao u CROSBI: gsimic@mef.hr (gsimic@mef.hr), 30. Pro. 2009. u 00:09 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4