crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 450230

Disertacija

Autor: Polić, Vanja
Naslov: Autolegitimacija engleskog romana s kraja 17. i prve polovine 18. stoljeća
( Self-legitimation of the English Novel from the end of 17th century and the first half of the 18th century )
Vrsta: doktorska disertacija
Fakultet: Filozofski fakultet
Sveučilište: Sveučilište u Zagrebu
Mjesto: Zagreb
Datum: 21.12.2009.
Godina: 2009
Stranica: 335
Mentor: Ciglar Žanić, Janja
Neposredni voditelj: Grgas, Stipe
Ključne riječi: engleski roman 18. stoljeća; pri/povijest; paratekst; čin iskaza; autoreferencijalnost; autolegitimacija; retorika (retorika razlike; retorika istine; retorika prirode); retorika (retorika poistovjećivanja; reotrika vjerojatnosti)
( English novel of the 18th century; history; paratext; utterance; autoreferentiality; self-legitimation; rhetoric (rhetoric of difference; rhetoric of truth; rhetoric of nature); rhetoric (rhetoric of identification; rhetoric of probability) )
Sažetak:
Doktorski rad «Autolegitimacija engleskog romana s kraja 17. i prve polovine 18. stoljeća» bavi se analizom predgovora i predgovornog materijala (posvete, pisma urednika i čitatelja, oglasi i dr.) engleskim romanima nastalima u razdoblju od kraja 17. do početka druge polovine 18. stoljeća, u kojem se engleski roman nastoji autolegitimirati kao visokorangiran poetički i estetički književni žanr. Moja analiza temeljila se na relevantnim književnoteorijskim dostignućima suvremenih teoretičara romana kao što su M. Bahtin, W. Booth, G. Genette, J. Derrida, i dr., kao i na suvremenim književnopovijesnim spoznajama o povijesti žanra (engleskog) romana književnih povjesničara i poetologa, i to angloameričkih (I. Watt, M. McKeon, J. P. Hunter, J. Skinner, P. M. Spacks, L. J. Davis, M. A. Doody) a isto tako i hrvatskih (M. Beker i V. Žmegač). Motivacija za predloženo istraživanje proizlazi iz činjenice da se krajem 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća engleski roman formira u samostalan žanr. U tom razdoblju još ne nastaju eksplicitne poetike romana koje bi zagovarale status romanesknog žanra kao visokohijerarhiziranog, a ni sam roman kao žanr još nije niti priznat niti legitimiran unutar tradicionalnog književnog kanona. Stoga mi se činilo vrijednim istražiti na koje sve načine sami autori-romanopisci legitimiraju roman kao žanr unutar već etablirane književnosti. Budući da krajem 17. i tokom prve polovine 18. stoljeća u Engleskoj još ne postoji sustavna književna kritika niti teorija i poetika romana, predgovorni su materijali gotovo jedini locus na kojem romanopisci mogu legitimirati roman te ponuditi vlastitu poetiku ili pak «manifest» romanesknog žanra u cjelini. Stoga se moje istraživanje usredotočilo na predgovore i predgovorni materijal, a kao teorijska podloga rabile su se relevantne književne teorije o strukturi paratekstova kakve je razvio Gérard Genette u knjizi Seuils (franc. «pragovi», engleski prijevod naslova je Paratekstovi: pragovi interpretacije / Paratexts: Tresholds of Interpretation), u kojoj opisuje i analizira predgovorne materijale kao relevantne izvore za razumijevanje smisla i značenja tekstova kojima prethode. Korpus predgovora i predgovornog materijala koji je ovim istraživanjem obuhvaćen sastoji se od osamdesetak engleskih romana od kraja 17. do druge polovine 18. stoljeća brojnih romanopisaca od kojih su najpoznatiji P. Aubin, J. Barker, A. Behn, E. Boyd, J. Bulteel, J. Cleland, W. Congreve, F. Coventry, D. Defoe, H. Fielding, S. Fielding, C. Gildon, E. Haywood, Sir G. Mackenzie, D. Manley, S. Richardson, T. Smollett, L. Sterne i J. Swift. Pritom su se analizirale legitimacijske tehnike koje romanopisci zagovaraju pri uspostavi romanesknoga žanra. Radi preglednosti, autolegitimacijske postupke engleskih romanesknih autora navedenog razdoblja promotrila sam kroz očišta triju vrsta retorike: to su retorika razlike, kojom autori žele uspostaviti i oblikovati roman kao zasebni žanr u opreci s fikcionalnim i nefikcionalnim žanrovima kao što su romansa, povijesna priča, dnevnik, životopis, memoari i dr. Dalje, autolegitimacijske postupke analizirala sam s aspekta retorike istine, to jest autorske argumentacije o istinitosti romana, a u opreci s tradicionalnim viđenjem književnosti kao fikcionalne i po njihovu mišljenju zato lažne. Konačno, retorika prirodnosti analizirala je predgovorne materijale s aspekta argumentacije o prirodnosti žanra, a za razliku od artificijelnosti nekih drugih, tradicionalnih žanrova. U posljednjem sam poglavlju, sažimajući osnovni predmet svoje analize iz prethodnih poglavlja, željela istaknuti kako proučavane tri retorike nipošto nisu jedine «vrste» retorika kojima se rani engleski romanopisci služe pri zahtjevu za literarnim statusom svojih romana. Stoga sam ukratko navela još nekoliko retorika koje funkcioniraju bilo kao opreke bilo kao alternative proučavanim retorikama, a uglavnom se uspostavljaju, predstavljaju i potvrđuju podlokavanjem prvih triju retorika. Budući da mi je cilj bio samo otvoriti pitanje različitih «vrsta» retorikâ kojima je krajnji cilj legitimacija ranih engleskih romana, te retorike nisam tako pomno analizirala kao one prethodne, već sam sažeto iznijela njihove osnove karakteristike, način na koji funkcioniraju i romaneskna obilježja koja se pomoću njih potvrđuju, želeći tako ukazati na potkopavajući potencijal koji posjeduju. Riječ je o retorici poistovjećivanja, retorici vjerojatnosti i, uvjetno rečeno, o retorici artificijelnosti. Vezujući ih u određenoj mjeri na retorike koje sam proučavala u glavnom dijelu rada, cilj mi je bio pokazati da retorika razlike, retorika istine i retorika prirode već u samoj svojoj biti nose vlastiti destabilizirajući potencijal, to jest protuargumente vlastita persuazivnog potencijala. Toga su svjesni i sami rani engleski romanopisci pa se nastoje protiv toga boriti najbolje kako znaju: bilo da je riječ o prešućivanju zamjedbi koje bi mogle potkopati njihove tvrdnje, bilo da im se otvoreno i argumentirano suprotstavljaju, bilo da ih unizuju kao nevažne primjedbe. Ono što sam u svom doktorskom radu nastojala ogoljeti snažna je argumentacija i uvjeravačka moć kojoj romanopisci teže, ne zazirući ni od kojeg sredstva da bi je ostvarili. Drugim riječima, cilj mi je bio pokazati kako ne postoje bilo dogovorene bilo unaprijed zadane, apsolutne ili jedino točne strategije ili retorike kojima autori potvrđuju svoje romane pred čitateljstvom i pred literarnim kanonom, već se u svrhu legitimacije služe najrazličitijim argumentima kojima najbolje mogu pridobiti čitateljstvo. Pokazavši širok raspon «vrstâ» retorike koje se rabe u legitimacijske svrhe, također sam željela pokazati kako u proučavanom razdoblju još ne postoji niti jedinstveno poimanje književne vrste roman, niti njegove poetike, te su stoga legitimacijske strategije kojima se pojedini autori služe rezultat individualnih stavova autorâ. Sve se analizirane legitimacijske strategije ili različite retorike – ne samo retorika razlike, istine, prirode, već i retorika poistovjećivanja i vjerojatnosti – u predgovornim materijalima engleskim romanima s kraja 17. i iz prve polovine 18. stoljeća međusobno prepleću tvoreći različite retoričke kombinacije kojima je svima svrha što bolje plasirati stavove i uvjerenja autorâ koji nastoje etablirati bilo samo svoj roman, bilo čitav romaneskni žanr u onoj mjeri u kojoj je to moguće s obzirom na to da je roman u to doba još u nastajanju. Analizom destabilizacije triju retorika željela sam pokazati kako je u konačnici prvenstvena legitimacijska strategija kojom se rani engleski romanopisci služe upravo sama retorika. Retorika, dakle, krajem 17. i prvom polovinom 18. stoljeća u oblikovnom razdoblju romana predstavlja jedno od temeljnih ako ne i jedino sredstvo pomoću kojega rani engleski romanopisci mogu propagirati svoje poetičke i estetske stavove na barem prividno objektivan i znanstvenolik način.
Projekt / tema: 130-0000000-0850
Izvorni jezik: HRV
Znanstvena područja:
Filologija
Upisao u CROSBI: vpolic@ffzg.hr (vpolic@ffzg.hr), 22. Ožu. 2010. u 15:16 sati



Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4