hrvatski

Dioklecijanova palača. Razmatranja o okolnostima utemeljenja i izvornoj funkciji

Uvažavajući i sumirajući rezultate dugačkog niza istraživača Dioklecijanove palače u Splitu, rad postavlja nekoliko novih pitanja koja se tiču izvornog arhitektonskog programa Palače i lika njena naručitelja, te konkretnog ambijenta u kojemu je građena. U Uvodu se ukazuje na gusti urbani agregat koji je već postojao na splitskom poluotoku koncem 3. st. kada je započela gradnja Palače. U prvom poglavlju se razmatra se pitanje datuma njenog utemeljenja. Iznosi se teza (temeljena na analizi egipatske mramorne građe u Palači i okolnosti vezanih za Dioklecijanovu vojnu intervenciju u Egiptu 297.-298.) kojom se početak njene gradnje pomiče na jesen/zimu 298. „Egipatski ferment“ u Palači i analiza značenja „egipatskih impresija“ u carevom curriculumu, autoru omogućavaju da objasni povijesni kontekst u kojemu je ona projektirana i programirana, dakle u širem prostornom mjerilu i socijalno-političkom okviru. Palača u kojoj je Dioklecijan proveo desetak godina nakon abdikacije, uzima se obično kao reprezentativni arhitektonski izraz careva karaktera. U radu se preispituju uvriježene definicije koje je vide kao amalgam karakteristika rimske imperijalne vile i vojnog kastruma, sa zaključkom da je njena gradnja bila, između ostaloga, motivirana željom da se impresionira okolinu podcrtavanjem vojne nazočnosti i moći. U fokusu rada bila je pak, u prvome redu, analiza mogućih gospodarskih aspekata koji su gradnju Palače, posebno oblikovanje njene sjeverne polovice, mogli motivirati jednako kao i reprezentativni zadaci vezani uz rezidencijalni kvart i skup građevina u njenom najužem središtu. Posebna pažnja daje se gotovo zanemarenom podatku iz Notitia Dignitatum (čiji je osnovni tekst nastao vjerojatno oko 408.) gdje se spominje Procurator gynaecii Iovensis Dalmatiae - Aspalato. Smatralo se da to ukazuje na funkciju carske tkaonice koja je tek nakon smrti careve mogla biti “upisana” u sjeverni dio Palače. Rad, nasuprot takvih uvriježenih mišljenja, iznosi argumente, temeljem analize postojeće arhitektonske i arheološke evidencije, da je Palača – s ginecejem u sjevernoj polutci, s kultnim središtem i carevim mauzolejem, te s rezidencijalnim kvartom – izvorno predstavljala izuzetno promišljeni plan, u punoj ravnoteži dvorskog, kultnog i proizvodnog programa, odnosno da se čitava građevina savršeno uklapala u dugački niz tetrarhijskih javnih radova. Konačno, u završnom poglavlju rada, analiziraju se povijesne okolnosti bizarne priče Amijana Marcelina, čiji su se navodi uzimali samo kao dokaz da je Dioklecijan oktogonalni hram usred splitske građevine podigao kao mjesto svog trajnog počivališta i da je u njemu stvarno i pokopan. Amijan nam je, dokazuje autor, opisao prvi sudski proces koji se vodio u tom gradu, koji je u to doba bio još uvijek neobična kombinacija imperijalne palače i vojničke tekstilne tvornice, te nam je dao izravan uvid u proces profanacije Dioklecijanovih uspomena u njegovoj palači i početke njene kristijanizacije.

Dioklecijan; Dioklecijanova palača u Splitu; egipatski mramor; Gynaeceum iovense – Aspalatho; Dalmatiae; rimska tekstilna industrija; Dioklecijanov vodovod u Splitu; Amijan Marcelin; crimen laesae maiestatis; Profanacija Dioklecijanova groba

nije evidentirano