U najstarijim zapisima hrvatskih usmenoknjiževnih tekstova povremeno su se javljali opisi izvedbenog konteksta koji su upućivali na etnografske fenomene relevantne za nastanak i kontinuitet pjesama, priča i drugih usmenih formi. Intenzivnija istraživanja samih tekstova vezana su uz proces razvoja slavenske filologije kao samostalne znanstvene discipline tijekom 19. stoljeća, a zatim i etnologije krajem 19. stoljeća. Metodologija zapisivanja, klasifikacije i analize hrvatskih usmenoknjiževnih tekstova mijenjala se tijekom vremena povezano s uključivanjem novih tehnologija bilježenja u terensko istraživanje i novih teorijskih paradigmi u specifične znanstvene discipline koje su za ove fenomene pokazivale interes, a zatim i sve intenzivnije interdisciplinarne orijentacije u suvremenim društvenim i humanističkim znanostima. Dominantni teorijski pravci u domaćoj i inozemnoj literaturi i znanstvenoj praksi često su određivali tematske i metodološke smjernice i interese kao i granice korpusa usmenih tekstova za koje je jačao ili slabio interes. Sve proširenija svijest o kontekstualnim aspektima usmenog stvaralaštva te širenje interesa istraživača s tradicionalnih oblika na heterogeni korpus novonastalih usmenih oblika kao i na forme nastale transformacijom i adaptacijom tradicijskih načina izražavanja određuju metodologiju proučavanja ovih tekstova pa je suvremeno stanje u proučavanju zapisa iz ranijih vremena i aktualnih, živućih formi određeno pluridisciplinarnom orijentacijom istraživača.

Etnologija i antropologija,Filologija