hrvatski

Islam i politika: prilog raspravi o uzrocima demokratskog deficita na Bliskom istoku

Bliski Istok pati od kroničnog nedostatka političkih sloboda i njegova “izuzetnost” očituje se u tvrdokorno autoritarnom karakteru arapske politike. Sposobnost regionalnih autokracija da spriječe razvoj institucija političkog pluralizma i demokracije nerijetko se objašnjava pozivanjem na distinktivne osobine arapske kulture. U orijentalističkim varijantama kulturnog esencijalizma posebna se uloga pripisuje islamu kao sociokulturnoj formaciji za koju se tvrdi da je izuzetno sklona autoritarnim političkim rješenjima i stoga inkompatibilna s praksama i vrijednostima demokracije. U radu se iznose argumenti protiv ovog tipa objašnjenja i zastupa teza da je distinktivno arapska forma autoritarne vladavine posljedica složene međuigre povijesnih, ideoloških, ekonomskih i političkih faktora koji su proizveli okoliš izuzetno otporan, čak neprijateljski spram političkog pluralizma i demokracije. Specifičnosti bliskoistočne ekonomije, naslijeđe kolonijalizma, karakter države i nepovoljna sigurnosna klima pridonijeli su oblikovanju bliskoistočne regije kao političkog prostora u kojem vladajuće elite, kombinacijom surove represije, ideološke manipulacije i distribucije socijalnih beneficija, manje-više uspješno otklanjaju zahtjeve za širom političkom participacijom i demokratizacijom društva. Stoga objašnjenje demokratskog deficita arapskih zemalja ne treba tražiti u specifičnostima regionalne kulturne tradicije, nego unutar pristupa historijske i političke sociologije.

DEMOKRATIZACIJA; ARAPSKE AUTOKRACIJE; KULTURNI ESENCIJALIZAM; ISLAM; ISLAMSKI MODERNIZAM; LIBERALNI ISLAM; NAFTNA RENTA

nije evidentirano