U radu se propitkuje dvosmjeran odnos između Branka Fučića kao znanstvenika i filologije kao znanstvene discipline odnosno što je Branko Fučić dao suvremenoj hrvatskoj filologiji, a što je od nje dobio. Pritom se izuzima apsolutno najveći i najznamenitiji njegov prilog hrvatskoj filologiji – onaj učinjen na otkrivanju, istraživanju i objavljivanju hrvatskoglagoljskih epigrafa i grafita jer je taj segment njegova djela i ponajbolje istražen. Rad se sastoji od dvije cjeline s time da se u prvoj istražuju načini na koje je B. Fučić koristio spoznaje o jeziku u cilju rekonstruiranja teksta natpisa dok se u drugome upućuje na tri segmentna prinosa hrvatskoj filologiji u čakavologiji, akcentologiji i jezičnoj povijesti. |