hrvatski

Hidrogeološke i hidrokemijske značajke otoka Paga

Pag je otok na dodiru Dalmacije, Kvarnera i Like. Smještaj ispod Velebita izložio je otok jednoj od najjačih bura na istočnoj obali Jadrana, pa mu je sjeveroistočna strana ogoljela od vegetacije. Morfološki, Pag je nastavak Ravnih Kotara, obilježen blagim reljefom. Ipak, najčešće se pridružuje Kvarnerskim otocima jer im pripada po klimatološkom kriteriju, što je važnije od ostalih okolnosti obzirom na predmet izučavanja. S površinom od 284, 18 km2, peti je po veličini i najrazvedeniji među jadranskim otocima s dužinom obale od 302, 47 km (DUPLANČIĆ LEDER et al., 2004) i indeksom razvedenosti I=5, 06. Izduženog je oblika koji prati dinaridski smjer pružanja. Dužina mu je oko 60 km, a širina mu varira od 1, 5 km u sjevernom do 7, 5 km u južnom dijelu. Zbog oblika i razvedenosti sljevovi otoka Paga su relativno mali i raštrkani, te međusobno slabo ili nikako povezani. Geološka građa opisana je na više listova Osnovne geološke karte RH, a najvećim dijelom na listu Gospić (SOKAČ et al., 1974). Otok je pretežito izgrađen od izrazito okršenih karbonatnih naslaga, dok lapori i pješčenjaci eocenskog fliša, koji su dobrim dijelom prekriveni kvartarnim naslagama, zauzimaju manje površine. Osnovne strukturne geološke forme otoka su dvije kredne antiklinale između kojih je eocenska sinklinala, te uz njih nekoliko manjih pravilnih bora. Te geološke strukture se poklapaju s reljefom otoka pa antiklinale predstavljaju najviše dijelove otoka, a sinklinale doline i polja. Morfologija otoka ima značajnu ulogu za nakupljanje i strujanje podzemne vode. Polja u eocenskoj sinklinali su vrlo povoljna za nakupljanje vode. Jezgra antiklinala najvjerojatnije djeluje kao podzemna razvodnica, te se dio voda u vapnencima drenira prema poljima, a dio prema moru. Stoga postoji veliki broj malih priobalnih izvora i vrulja. Navedene značajke (geološke i morfološke) razlog su zbog kojeg unatoč relativno velikoj površini otoka, nema mogućnosti za formiranje znatnih količina pitke podzemne vode. U hidrogeološkom smislu otok je u više navrata istraživao Magdalenić (1963), a njegovi su (uglavnom) neobjavljeni radovi korišteni i pri nedavnim istraživanjima u sklopu izrade Osnovne hidrogeološke karte. Na temelju hidrokemijskih analiza uzoraka s 19 vodnih objekata na otoku (Sl. 1), određeni su hidrokemijski facijesi koji se kreću od kalcijsko-karbonatnih (Ca-HCO3) u središnjem dijelu otoka do natrijsko-kloridnih (Na-Cl) koji su sve izraženiji bliže obali. Kalcijsko-karbonatni facijes odraz je litološkog sastava vodonosnih naslaga, dok je natrijsko-kloridni facijes posljedica velike izloženosti utjecaju mora zbog spomenute male širine otoka i velike okršenosti stijena. Dolazi do podzemnog miješanja infiltrirane vode s morskom vodom koje se poput klina pruža u unutrašnjost ispod slatke i bočate vode zbog razlike u gustoćama. Osim toga, povišene koncentracije klorida djelomično su uzrokovane i ispiranjem posolice s površine tijekom infiltracije oborina. Na pojedinim izvorima koncentracije nitrata su povišene, no to nije neobično jer su se uzorci uzimali netom nakon perioda prvih jačih oborina poslije sušnog ljetnog perioda, te su nitrati ispirani iz tla u poljodjelski aktivnim područjima. Temperature na većini opažanih lokacija u skladu su sa srednjom godišnjom temperaturom zraka istraživanog područja. Općenito, kemizam istraživanog područja je u skladu s onim na području cijele istočne obale Jadranskog mora u zoni utjecaja miješanja slatke i slane vode (TERZIĆ et al., 2010). Tijekom 2010. uzeti će se još jedna serija uzoraka na otoku Pagu, u drugačijim hidrološkim uvjetima (bliže minimumu), a paralelna analiza dviju serija hidrokemijskih uzoraka različitim matematičko-statističkim metodama (prvenstveno multivarijatnim analizama) znatno će doprinijeti upoznavanju hidrogeoloških i hidrokemijskih odnosa na otoku Pagu. Iako geološki i morfološki odnosi ne dopuštaju stvaranje većih krških vodonosnika na Pagu, podzemna se voda ipak koristi za javnu vodoopskrbu. To se prvenstveno odnosi na kaptažu uz jezero Velo Blato u južnom dijelu otoka, te nekoliko manjih zdenaca. Općina Povljane se nedavno odvojila od paškog vodovoda te se oskrbljuje vodom iz četiri bušotine u Povljanskom polju. Problem većine vodoopskbnih objekata je zaslanjenje, koje se rješava miješanjem sa slatkom vodom dovedenom s kopna, a u planu je desalinacija. Međutim, navedeni objekti nisu dostatni za vodoopskrbu cijelog otoka pa se glavni dio vode dovodi s kopna, iz vodocrpilišta Hrmotine (dio HE sustava Senj).

krš; hidrogeologija; otok; hidrokemija; odnos slatke i slane vode; Hrvatska

nije evidentirano