Diarilamidini čine skupinu biološki aktivnih spojeva koji se više od pola stoljeća upotrebljavaju za tretman parazitnih bolesti. Iako mehanizam njihovog biološkog djelovanja još nije potpuno razjašnjen, utvrđeno je kako je biološka aktivnost posljedica vezanja u mali utor DNA. Zbog toga su spojevi iz ove klase, prvotno razvijani u svrhu pronalaska lijekova protiv parazitskih bolesti, s vremenom prepoznati kao lijekovi potencijalno široke primjene (protiv npr. HIV-oportunističkih infekcija ili tumora) koja se temelji na interakciji s DNA – primarnim genskim materijalom. Pojava rezistencije i nekih neželjenih pratećih posljedica potakla je istraživanja i razvoj novih učinkovitijih lijekova kao i određivanje mehanizma njihovog djelovanja na molekulskom nivou. U ovom radu dan je pregled istraživanja utjecaja strukture pojedinih diarilamidina na afinitet i selektivnost pri vezanju u mali utor DNA i na njihovu biološku aktivnost.

Kemija