hrvatski

Rad Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba u razdoblju od 1944. do 1947. godine

Drugi svjetski rat, počinjeni zločini, patnje i razaranja potaknuli su Zapadne saveznike da na Moskovskoj konferenciji donesu deklaraciju o odgovornosti zemalja Sila osovine, za zločine počinjene tijekom rata koja je postala osnovni međunarodni zakon na temelju kojega će odgovarati ratni zločinci nakon rata. Komisija Ujedinjenih naroda za ratne zločine pozvala je sve zemlje članice antihitlerovske koalicije da osnuju svoje nacionalne komisije. Sukladno tome, na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 30. studenog 1943. donesena je odluka o osnivanju Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), 18. svibnja 1944., organizira i Zemaljsku komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Hrvatsku. U prvom razdoblju rad komisija, s obzirom na ratne operacije, svodio se na organiziranje komisijskog sustava. Druga faza odnosi se na razdoblje vrlo intenzivnog istražnog rada (do sredine 1946.), nakon čega slijedi postupno smanjenje intenziteta rada, sve do gašenja Državne komisije u travnju 1948. Okolnosti na međunarodnoj razini upućivale su da više nije postojao interes za pitanja ratnih zločina. Komisija se sastojala od Pravnog, Istražnog, Propagandnog, Izvršnog, Registracijskog i Personalnog odjeljenja, a imala je svoje misije u Njemačkoj, Austriji, Italiji i pri Komisiji za ratne zločine Ujedinjenih naroda u Londonu. Zemaljska komisija sastojala se od općeg odsjeka, odsjeka za “neprijateljsku imovinu”, Anketne komisije i odsjeka za ispitivanje neprijateljske arhive. Kao pomoćni organi Zemaljske komisije određeni su: Okružna komisija, oblasne i općinske komisije te gradske komisije. Glavni zadatak komisije bio je da prikuplja podatke i dokazni materijal pomoću kojega se ustanovljuje odgovornost i postojanje zločina, njegovo izvršenje, vrsta, vrijeme, mjesto i način počinjenja, te odgovornost počinitelja i njihovih suučesnika, kako bi se nad njima, nakon provedenog postupka, izrekla kazna od strane nadležnih sudova. Osim toga Komisija je zadužena da vrši klasifikaciju ratnih zločina i sastavlja popise ratnih zločinaca i njihovih pomagača. Pravna priroda odluke kao akta bila je deklarativnog karaktera. Odluka je služila kao prijedlog, prema kojem se podnosila prijava (do kolovoza 1945. kod vojnih sudova, a nakon toga kod okružnih sudova), nakon čega su ove institucije mogle pokrenuti krivični postupak. Kvaliteta sastavljanih odluka prilično je različita. Pitanje “općenite odgovornosti” nije bilo rijetko, osim toga, poprilična ideologiziranost, jednostranost i nesistematičnost vidljiva je u postojećim dokumentima. Komisije su radile od slučaja do slučaja, a pred njih su stavljani veliki i opsežni zadaci. Vremenski okviri koji su im davani za razrješenje zadatka bili su neprovedivi. Od početka rada Komisija se borila s materijalnim poteškoćama i neupućenošću, a djelomično i s neradom područnih komisija. Osjetan je i manjak djelatnika koji su nerijetko (osim u slučaju pravnog kadra) i nedovoljno kvalificirani i stručni. Početkom 1945. rad Komisije je proširen i na pitanje neprijateljske imovine kojim se bavio i poseban odsjek, a zadatak mu je bio da utvrdi imovinu ratnih zločinaca i njihovih pomagača te stavi prijedloge za privremeni prijelaz te imovine pod upravu i nadzor DUND-a. Ta sredstva trebalo je racionalno iskoristit za obnovu zemlje i naknadu ratne štete. No, konfiskacije su imale revolucionarni značaj i klasnu pozadinu čime su nužno dobivale i širi kontekst. Anketna komisija bila je zadužena za utvrđivanje zločina počinjenih “kulturnom suradnjom s neprijateljem”. Prema tome, trebalo je ispitati sve osobe koje su javno djelovale za vrijeme NDH. Dodatni problem predstavljala je činjenica što je krivično zakonodavstvo bilo tek u nastajanju. Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države donesen je u kolovozu 1945. što jasno govori da su ratna i poratna etapa nedjeljive. Kazneno – pravni sustav trebao je suditi i kažnjavati zločince kao i one koji su surađivali s okupatorom – kako bi u potpunosti izgubili sav legitimitet. Jednaka strogost i opreznost očekivala se i pri ocjenjivanju ekonomske suradnje sa starim režimom, pri čemu je razdvajana materijalna strana zločina te psihička odgovornost. Ekstenzivno tumačenje pojma ratni zločin ostavljalo je dovoljno mjesta za različita tumačenja političkog elementa u krivičnom djelu. Povrh svega, pravnu normu nastojalo se vezivati uz konkretnu društvenu stvarnost, a ne uz apstraktnu pravnu normu. Državna komisija i njezina služba nisu bili jedini državni instrument za gonjenje ratnih zločinaca i izdajnika. Ovaj jedinstven metodološki i pravno uobličen sustav djelovao je usklađeno i cjelovito kao dio organizacijske strukture nove države. Odluke Državne i Zemaljskih komisija, zasigurno su uključivale veliki broj utvrđenih ratnih zločinaca (koji su se zbog svog djelovanja i trebali naći pred sudom), no bilo je tu i čišćenja društva od preostalih političkih i klasnih neprijatelja. Sveukupni zadatak nije bio lagan, s obzirom na mnoge proturječnosti iz prošlosti kao i činjenicu da se dio tog procesa provodio u vrijeme trajanja ratnih operacija, čime je dodatno potaknut osvetnički element, a on je bio neizostavan dio pravde onog vremena. Komisija nije istražila apsolutno sve zločine, ali su istraženi oni teški ratni zločini koje narod pamti, pa je tako zadovoljen “narodni osjećaj pravde”.

Drugi svjetski rat; Hrvatska; Zagreb; ratni zločini; ratni zločinci; kažnjavanje; odgovornost

nije evidentirano