U ovom će se izlaganju problemski analizirati mjesto nogometa u hit-romanu Ive Balenovića "Metastaze" te u dvije kasnije umjetničke obrade tog književnog djela – kazališnoj predstavi "Metastaze" koja se u režiji Borisa Svrtana izvodi u satiričkom kazalištu "Kerempuh" i filmu "Metastaze" kojeg je režirao Branko Schmidt. Polazeći od toga da se u "Metastazama" širi društveni problemi reflektiraju kroz kvartovsku priču o životima četvorice mladića, a da nogomet predstavlja nekakvu žarišnu točku njihovog druženja, ali i devijantnog ponašanja, postavlja se teza o umjetnosti kao s jedne strane dokazu, a s druge strane utočištu metastaziralog nogometa. Naime, u "Metastazama" se konzumacija nogometa premješta sa stadiona u kafiće i kladionice, verbalno i ritualizirano nasilje prerasta u stvarno, evidentan je međugeneracijski jaz između roditelja i djece, a žene imaju drugorazredni status kako u javnim, tako i u privatnim prostorima. Uglavnom, sva ozbiljnost života i nogometa ogleda se u njihovom nezaustavljivom napuštanju područja igre. Ostaje tek zapitati se treba li nogomet shvaćati kao odraz društvene stvarnosti, baš kao i zaslužuje li stvarnosna proza u koju roman "Metastaze" po mnogočemu spada, istovrsno tumačenje. No, u kontekstu ovog izlaganja još je značajnije pitanje može li umjetnost poslužiti kao utočište metastaziralog nogometa, na taj način da se kroz nju revitalizira etička i estetska dimenzija ovog sporta.

Etnologija i antropologija