hrvatski

Socijalna (ne)prikladnost prosudbe o uzrocima ponašanja na temelju akterove pripadnosti određenoj grupi

Pri donošenju prosudbe o uzrocima ponašanja aktera u terminima njegovih osobina ili zahtjeva situacije, ljudi nisu oslobođeni svojih prekoncepcija o akteru na osnovi njegove grupne pripadnosti. Pettigrewova "krajnja atribucijska pogreška" u takvim slučajevima predviđa favoriziranje članova vlastite grupe, no empirijske provjere to nisu jednoznačno potvrdile. Teorija opravdanosti socijalne prosudbe (Leyens i sur., 1992) pruža motivacijsku osnovu za izbjegavanje ove pogreške, te je ovo istraživanje imalo za cilj provjeriti postavke ove teorije u području međugrupnog kauzalnog atribuiranja. Proveden je eksperiment u kojem je sudjelovalo 189 ispitanika hrvatske nacionalnosti, studenata psihologije u Zagrebu. Nezavisne varijable manipulirane među grupama ispitanika bile su: vrsta informacije o osobi, način njenog prezentiranja i vrsta vanjske grupe kojoj akter pripada. Nezavisne varijable korištene unutar svake skupine ispitanika bile su: vrsta ponašanja i pripadnost aktera vlastitoj ili vanjskoj grupi. Zavisna varijabla bila je prosudba osobne odgovornosti aktera za opisano ponašanje. Kao relevantne varijable ispitane su i izraženost nacionalnog identiteta i razina samomotrenja. Istraživanje je djelomično potvrdilo postavke teorije opravdanosti socijalne prosudbe, prvenstveno u slučaju donošenja prosudbe o uzročnosti nepoželjnog ponašanja. Pokazalo se da "krajnja atribucijska pogreška" u zaključivanju nije pojava koja će se bezrezervno javiti kada treba procijeniti uzroke ponašanja članova vlastite i vanjskih grupa, već da ona dobrim dijelom ovisi o situaciji u kojoj se ta prosudba donosi, o informacijama kojima raspolažemo, o individualnim karakteristikama opažača, a prvenstveno o socijalnim normama ispitanika i njihovoj procjeni opravdanosti takve prosudbe.

atribucija kauzalnosti; socijalna prosudba; grupna pripadnost; "krajnja atribucijska pogreška"

nije evidentirano