hrvatski

Mora li narativni film imati naratora

Iako postoji novija naratološka inercija da se smatra samorazumljivim da pripovijest podrazumijeva pripovjedača, 'onoga koji pripovijeda', to je samorazumijevanje višestruko dvojbeno. Naime, ukoliko se pripovijest, minimalno, pojmi kao priopćajno (komunikacijsko) predočavanje jedinstvenog zbivanja – ostvarivo u različitim medijima – jedino što se nužno podrazumijeva jest priopćivač, onaj koji je artikulirao priopćenje – a to je tipično autor, odnosno izrađivač/izrađivači pripovijesti. Utoliko se može reći da je autor pripovijesti taj podrazumijevani pripovjedač. Uvjerenje da naracija mora imati naratora različitog od autora stvorilo se vjerojatno pod utjecajem usmeno- pripovjedne situacije u kojoj i nema priče ako je netko svojim glasom ne ispriča, a taj i ne mora biti autorom priče (niti se mora znati izvorni originator priče). No zapisne naracije, one koje se nalaze u tiskovinama, kao i one koje pratimo u kazališnim izvedbama, na filmu, u stripu... ne moraju uopće imati nikakvog općeg identifikabilnog naratora, usmenog iskazivača, niti moraju imati nekog, od autora posebnog, predočivača, nositelja vizura. Ali ga itekako mogu imati, no tek kao posebno i izričito uvedenu instancu. Svaki pokušaj da se detektira i nekako podupre postojanje nekog nenaznačenog, nečujnog i nevidljivog općeg pripovjedača dovodi – u dosljednom izvodu – do autora, odnosno do komunikacijskog artikulatora filma – onog tko je ustrojio film kao pripovjedno djelo. Doduše, postoji mogućnost da se 'naratora' shvati kao svojevrsnu specijaliziranu ulogu autora, ulogu izvedivu iz vrstovne, generičke specifičnosti pripovjednog djela, odnosno zadanu osobitim tipom izlaganja – pripovjednog izlaganja, i po tome različitu od drukčijih uloga koje autor može preuzeti opredjeljivanjem za druge moguće tipove izlaganja. Imenovanje autora 'naratorom', ' pripovjedačem' pri takvom bi se tumačenju svodilo na imenovanje takve socio-kulturno standardizirane vrstovne uloge, odnosno imenovanjem funkcionalno-operativnog svojstva koje preuzima autor kad se upušta u specijaliziran tip komunikacije. No, ni u tom slučaju nije riječ o nekoj posebnoj instanci, različitoj od autora dane pripovijesti. Uvođenjem pojma uloge, naglasilo bi se da je izrada nekog djela određene vrste i vrstovno prikladne strukture osobita društveno-komunikacijska specijalizacija i pridavanje imena za tu specijalizaciju, za tu ulogu (u našem slučaju 'narator', 'pripovjedač') moglo bi pojačati svijest o toj društveno- komunikacijskoj dimenziji naracije, odnosno njezine specijalne društveno-komunikacijske prirode. No, ustrajavanje na apriornom 'naratoru'/ 'pripovjedaču' kao pojmu i pojavi posebnoj i od autora i od izričitih naratora u pripovjednom djelu ne donosi nikakve koristi konkretnoj (naratološkoj) analizi i interpretaciji nekog pripovjednog djela – ništa se u analizi strukture pripovijesti, pa niti u analizi socijalnih uloga koje preuzima autor, ne dobiva baratanjem pojmom naratora mimo pojma autora (izrađivača-priopćivača). Postuliranje 'općeg naratora' beskoristan je teorijski potez, gledano s naratološko- analitičkog stajališta.

naratologija; pripovijednja/naracija; podrazumijevani pripovjedač; izričiti pripovjedač-kazivač; autor-priopćivać; komunikacijska uloga

nije evidentirano