hrvatski

Krbavski knezovi u srednjem vijeku

U radu se donosi povijest krbavskih knezova po kronološkome slijedu od najranijega njihova spomena u 11. sve do smrti posljednjega muškoga pripadnika roda u 16. stoljeću. U središtu su potomci kneza Kurjaka, knezovi Kurjakovići, kao najistaknutiji krbavski rod i jedan od najvažnijih velikaških rodova u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Premda porodična pismohrana Kurjakovića nije sačuvana, njihov su život i djelovanje relativno dobro dokumentirani u vrelima. Krbavski se do 13. st. spominju kao župani Krbave, a uzdignućem kneza Kurjaka rodom Gusića kao cognatusa bana Pavla Šubića Bribirskoga dobivaju naslov knezova Krbave (comites de Corbavia) koju će potom nasljeñivati svi budući potomci. Točan broj članova roda Kurjakovića vjerojatno se nikada neće moći ustanoviti. Na temelju dostupnih vrela kronološki poredanih izmeñu 1298. i 1531. godine zabilježeno ih je 68, od čega je 50 muških i 18 ženskih (6 su pritom nepoznata imena). Toj brojci nisu pridružene nevjeste kojih je meñu knezovima Kurjakovićima bilo više od 30. Nakon uvodne rasprave o prostoru Krbave, definiranja odnosa meñu članovima roda i rašlambe o podrijetlu imena knezova Kurjakovića, rodoslovna studija prati potomstvo kneza Kurjaka koje se oko 1358. godine razdvojilo na tri porodične grane – Grgurovu, Pavlovu i Budislavovu. Grgurova se grana najkasnije početkom 1360-ih trajno iselila iz Krbave. Najprije su dobro stajali, ali su od početka 15. stoljeća bili bez znatnijega društvenoga utjecaja. O Pavlovoj se grani vrlo malo zna. Budislavova je grana ostala na krbavskome kneštvu. Zahvaljujući brojnijem potomstvu, istaknutim pojedincima (Butko, Karlo II., Ivan II. Grof, Ivanka, Ivan Karlović itd.) i stalnoj privrženosti kraljicama, luksemburškoj kući na hrvatsko-ugarskome prijestolju te grofovima Celjskim uspjela se izdignuti u jedan od najmoćnijih velikaških rodova u Hrvatskoj. Krbavski knezovi Kurjakovići političkim, ekonomskim, društvenim i rodbinskim vezama držali su prostor na današnjoj sponi Like i Dalmacije (Krbavska ž., Hotučka ž., Lička ž., Lučka ž., Odorje, Podgorje i Bužane, ninska i zadarska komuna te novigradski distrikt), posjede u Slavoniji i Bosni (Križevačka ž. i Zagrebačka ž. te Donji Kraji i Usora), Istri (Rašporska gospoštija), Slovačkoj (Požunska ž., Zvolenska ž. i Nitranska ž.) 362 i meñu prvima od hrvatskih velikaša u Mañarskoj (Šomoñska ž. i Zaladska ž. te Budim, Vác i Višegrad), gdje su nerijetko bili na istaknutom položaju u kraljevskoj službi. Krbavski su knezovi Kurjakovići veoma dugo, više od dvjesto godina, zauzimali visok položaj meñu plemstvom. Meñu prvima su se izravnije povezali s Ugarskom. Prvi su od hrvatskih plemića s titulom kraljevskoga viteza (miles aule regie). Godinama su obnašali visoke dvorske službe poput meštra kraljičina dvora (magister curiae), kraljevskoga dapifera (magister daphiferorum), kraljičina peharnika (magister pincernarum), dvorskoga župana (curiae nostre magistri officii palatini). Bili su hrvatski banovi (možda Butko, Karlo II. i Ivan Karlović), banovci (Butko, Grgur VI. i Ivan Karlović), kapetani (Ivan Karlović) te kaštelani kraljevskih gradova diljem Kraljevstva.

Krbavski knezovi; srednji vijek; plemićki rod; povijest obitelji

nije evidentirano