hrvatski

Poremećaji hranjenja: suvremena iluzija vitkosti

Poremećaji hranjenja vrlo su ozbiljni psihijatrijski poremećaji čija se stopa smrtnosti kreće od 3% za bulimiju nervozu do 1.8% za anoreksiju nervozu. Radi se o poremećajima čija učestalost kontinuirano raste. Prvi opis nervozne atrofije osamnaestogodišnje gospođice Duke dao je engleski liječnik Morton 1689. godine. Od tada je prošlo nekoliko stoljeća, a socio-kulturna očekivanja ideala vitkosti nisu bila potkrjepljivana i promovirana u jednakoj mjeri kao danas. Svako je stoljeće obilježeno specifičnim očekivanjem ideala ljepote. Ulogu korzeta u oblikovanju ženskoga tijela u 19. stoljeću, u moderno je vrijeme zamijenilo provođenje dijete. Ideal je vitkosti danas toliko raširen da ga prihvaćaju žene bez obzira na dob, a napori koje ulažu u njegovu postizanju mogu se vidjeti od djetinjstva pa do starije životne dobi. Poremećaji hranjenja pobuđuju velik interes javnosti, izazivaju brojne nedoumice istraživača te predstavljaju ogroman izazov za kliničare. Pitanja na koje se nastoji odgovoriti kako u istraživačkom tako i u kliničkom radu odnose se na biološke, psihološke i sociokulturalne čimbenike koji predstavljaju čimbenike rizika u nastanku poremećaja hranjenja. Koji su čimbenici održavanja te što učiniti u prevenciji i tretmanu? Biološka sklonost ka razvoju poremećaja hranjenja uključuje vrlo širok raspon čimbenika koji se kreću od specifičnoga genetskog profila do indeksa tjelesne mase. Psihološka sklonost očituje se u osobinama ličnosti (npr. perfekcionizmu, negativnoj samoprocjeni), obiteljskim obilježjima (npr. specifičnim obrascem komunikacije u obitelji, obiteljskoj psihopatologiji) kao i nepovoljnim životnim događajima (npr. seksualnom zlostavljanju, zadirkivanju). Predisponirajući čimbenici koje generira okolina utjelovljuju se u pritisku na ženama koje moraju pod svaku cijenu postići idealni, vitki tjelesni izgled. Internalizacija ideala vitkosti kroz čitav životni vijek žene rezultira "normativnim nezadovoljstvom" tijelom. Kako bi se umanjilo nezadovoljstvo vlastitim tijelom, dijeta predstavlja vrlo logično i prihvatljivo rješenje. Čini se da je od brojnih čimbenika rizika, upravo dijeta najznačajniji prediktor razvoja poremećaja hranjenja. Iako se biološka objašnjenja nastanka poremećaja hranjenja ne mogu mimoići, socio-kulturalna okolina koja potiče na dijetu kao i internalizacija ideala vitkosti zamke su s kojima se danas treba suočiti u promoviranju zdravih navika hranjenja i prihvaćanja vlastitoga tijela.

poremećaji hranjenja; biološka perspektiva; socio-kulturna perspektiva

nije evidentirano