Bogata pjesnička produkcija na latinskom jeziku u 19. stoljeću čini značajno poglavlje nacionalnih bibliografija kakve su, primjerice, hrvatska, mađarska ili slovačka. Jedan dio te produkcije otpada i na latinsku prigodnu poeziju. Na prostoru sjeverne Hrvatske nastajala je tijekom cijelog 19. stoljeća i čini pozamašno poglavlje hrvatske književne povijesti. U književnom je stvaralaštvu 19. stoljeća latinski jezik supostojao s hrvatskim. Latinske su se prigodnice objavljivale i poslije 1848., kad je latinski jezik u službenoj komunikaciji zamjenjivan hrvatskim. Pisali su ih pjesnici školovani na europskim zasadama klasične književnosti, u institucijama u kojima su se njegovali klasični jezici. Adresati takvih pjesničkih tekstova bili su većinom istaknuti pripadnici crkvenog i svjetovnog života u hrvatskim zemljama. Kao posebna zbirka prigodnice su se prikupljale i obrađivale u središnjoj knjižnici zagrebačkog sveučilišta. Posebno valja izdvojiti latinske stihovane prigodnice, koje su nastajale tijekom cijelog 19. stoljeća. Riječ je o tekstovima širokog tematskog raspona, kojima su popraćeni povijesni događaji važni u hrvatskim, ali i u europskim razmjerima. Bilo je tu i događaja koji su se ponavljali, primjerice inauguracija biskupa, imenovanje bana ili velikog župana, rođendani, imendani i svećeničke obljetnice. Vlastito umijeće izražavanja na latinskom jeziku hrvatski su autori pokazivali oslanjajući se na pjesnički izričaj rimskih klasika. Toposi antičke retorike, na kojima počivaju njihovi pjesnički tekstovi, pripadaju klasičnoj europskoj baštini. Svevremenost rimske i novolatinske poezije prepoznajemo i u geslima latinskih prigodnica 19. stoljeća. Pojedini stihovi i čitave strofe iz rimskog pjesništva, te biblijski odlomak pojedinim su autorima bili polazište za stvaranje pjesničkog teksta.

Filologija