hrvatski

Izdajice su uvijek ženskog roda: političke zatvorenice u arhipelagu Goli

Pokušaj da se krivnja za zazornu „totalitarnu epizodu“ jugoslavenskog režima prebaci na zatočenike, a ne upravu, najbolje se očituje na primjeru zatvorenica ženskih logora na Golom otoku i sv. Grguru (usp. Lebl 1990, Dragović-Gašpar 1990, Simić i Trifunović 1990, Grlić 1997, Scotti 2002, Žicina 2002). Bivše su zatvorenice bile ne samo ucijenjene daljnjim šikaniranjem i uhođenjem na slobodi nego i osjećajem krivnje zbog sudjelovanja u ritualima sramoćenja i mučenja vlastitih supatnica. Za razliku od muških zatočenika, žene su teže podnosile gubitak netom stečenih građanskih prava, a imputirana “moralna ljaga”, ugroženo zdravlje i pounutrenje krivnje udaljili su ih od društvenog i javnog života. Njihova svjedočenja su se pojavila pred sam raspad jednopartijske države, nakon gotovo 40 godina šutnje, a značajna su stoga što ukazuju na duboko orodnjeno (fizičko i simboličko) nasilje u srcu „samoupravno“ organizirane anatomo-politike kažnjavanja u kojoj se odražavala represivna patrijarhalna politika seksualnosti koja je služila kao "matrica discipliniranja i kao načelo regulacije" (Foucault) svekolikog političkog tijela, u blažem obliku prisutna i u drugim socijalističkim političkim ritualima i „ritualima prijelaza“.

žene i politički teror; zatvorenički logor Goli otok

nije evidentirano