Suicid bolesnika rizik je psihijatrijske profesije. Svaki gubitak pacijenta bolan je i traumatičan za terapeute i osoblje koji su o njemu brinuli, kao i bolesnike koji su se s njim liječili i suosjećali. Opisana je reakcija žalovanja osoblja i bolesnika nakon suicida bolesnika s dijagnozom PTSP-a. Suicid se dogodio na otvorenom bolničkom odjelu sa psihoterapijskim i socioterapijskim programom kojima su bili obuhvaćeni većinom oboljeli od PTSP-a, pretežno ratni veterani te drugi ratni stradalnici uz manji broj bolesnika različitih drugih dijagnostičkih kategorija. Opisani su procesi stvaranja grupne kohezije u srednjoj i malim grupama te u radu terapijske zajednice. U sigurnom ozračju bazičnog povjerenja stvoreni su uvjeti koji su omogućili verbalizaciju osjećaja te početak rekonstrukcije traumatske priče. Organiziranje karmina na odjelu pružilo je sociokulturni okvir u kojem se na socijalno prihvatljiv način gubitak podijelio i proradio s obitelji umrloga, te s osobljem odjela koje je imalo funkciju druge, proširene obitelji. |
Sadržaj objavljen na bib.irb.hr (osim ako je drugačaije navedeno) podložan je pravilima Creative Commons licence
