hrvatski

Solfeggio kao učenje glazbenog jezika

Proces stjecanja glazbene pismenosti, tj. proces stjecanja onoga što kolokvijalno zovemo „znanjem solfeggia, ” može se promatrati kao proces učenja glazbenoga jezika. Suprotno nebrojenim muzikologijskim, psihologijskim, filozofijskim, sociologijskim, estetičkim i inim tekstovima u kojima se – bilo na razini puke metafore, bilo na osnovi kakva ozbiljnijeg argumenta, tvrdi da glazba jest jezik – ovdje polazimo od tvrdnje da ona to nije, ali da funkcionira kao jezik, ili, bolje: da glazba zapravo ima svoj osobit jezik. Glazbu promatramo kao osobit vid (zvučne) objektivne stvarnosti, koja je, poput, „obične, ” vidljive, objektivne stvarnosti, u čovjekovu intelektu predstavljena, simbolizirana glazbi svojstvenim jezikom, slično kao što je objektivna stvarnost u čovjekovu intelektu također simbolizirana diskurzivnim jezikom. Usporedba glazbe s jezikom s pedagoškog je gledišta vrlo plodonosna utoliko što nam otkriva način na koji se glazba uči. Ako, naime, glazba funkcionira kao jezik, onda se, logično, i uči kao jezik. Prihvaćajući takvu plauzibilnu hipotezu, možemo razumjeti mehanizme učenja glazbenog jezika i prema tim mehanizmima odabrati optimalne strategije podučavanja

solfeggio; diskurzivni jezik; učenje glazbenoga jezika; metode intonacije; glazbeni pojmovi i predodžbe

Rad se može naći u knjizi: Rojko, P. Glazbenopedagoške teme. Zagreb: J. Zlatar, 2012. (u bazi podataka).