crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 584651

Poglavlje/Rad u knjizi

Autori: Botica, Ivan; Galović, Tomislav
Naslov: Fra Petar Runje – povjesničar franjevaštva i istraživač hrvatskog glagoljaštva
( Friar Petar Runje - a historian and researcher of the Croatian Glagolitic Heritage )
Knjiga: Prema izvorima II : rasprave i članci o hrvatskim franjevcima trećoredcima glagoljašima
Urednik/ci: Galović, Tomislav
Izdavač: Provincijalat franjevaca trećoredaca-glagoljaša ; Povijesno društvo otoka Krka
Grad: Zagreb ; Krk
Godina: 2012
Serija: Biblioteka Novaja i vethaja ; knj. 9 ; Krčki zbornik, ISSN 1333-2287 ; sv. 68. Posebno izdanje ; sv. 61
Raspon stranica:: 241-263
Ukupni broj stranica u knjizi:: 292
ISBN: 978-953-57169-0-7
Ključne riječi: Petar Runje, život i djelo
( Petar Runje, life and work )
Sažetak:
Fra Petar Runje – povjesničar franjevaštva i istraživač hrvatskog glagoljaštva Uvod Uljudba Hrvata, zapadnokršćanskog naroda smještena na civilizacijskom križištu s istočnim kršćanstvom i islamom, dobrim je dijelom istkana od franjevaštva i njegova duha. Možda se to što je izrečeno čini presnažnim, no nepobitna je činjenica da su franjevački tragovi osam stoljeća neprekidno prisutni na hrvatskom tlu. Zapravo, nijedna katolička redovnička obitelj nije tako ukorijenjena u hrvatski narod kao franjevačka. Brojne su franjevačke redovničke obitelji u Hrvata. Više ih je čak svojstveno samobiću hrvatskog naroda. Među takvima su i franjevci trećoredci glagoljaši, jedinstveni u zapadnokršćanskoj uljudbi, jer su u svoj franjevački život utkivali i utkivaju hrvatsku glagoljašku tradiciju. Budući da doista žive pod utemeljiteljevim geslom non solum sibi vivere sed et aliis proficere, njihov je duhovni, kulturni i znanstveni doprinos hrvatskomu narodu velik. Premda redovničkomu duhu franjevaca trećoredaca glagoljaša nije svojstveno isticati zaslužna imena te o sebi rado govore kao o tihim pregaocima u narodu, ovaj je osvrt posvećen fra Petru Runji. Taj je zaslužni i još uvijek znanstveno aktivni franjevac trećoredac glagoljaš zadužio hrvatski narod svojim jedinstvenim otkrićima o hrvatskom glagoljaštvu i hrvatskom srednjovjekovlju, 1 radeći na nepoznatim vrelima hrvatskih, vatikanskih i talijanskih arhiva s ljubavlju i tiho. Osim što je vrstan povjesničar, fra Petar je vrijedan poštovanja i kao redovnik i kao čovjek. Širitelj je dobroga znanstvenog duha svoje redovničke zajednice koja je iznjedrila brojne tihe pregaoce starih hrvatskih knjiga poput fra Stjepana Marije Ivančića (Cres, 28. kolovoza 1852. – Zadar, 8. travnja 1925.), zaslužnoga hrvatskog znanstvenika i povjesničara franjevaca trećoredaca, 2 kojeg se može smatrati fra Petrovim znanstvenim uzorom. Životni put Petar Runje rođen je 9. svibnja 1938. u Sinju. Otac Mate bio je radnik, a majka Ljuba rođ. Abram Vuletić domaćica. Osnovnu je pučku školu od 1945. do 1949. pohađao u rodnoj Karakašici. Osmogodišnje je gimnazijsko školovanje započeo 1949. u Sinju, a nastavio 1950. kao sjemeništarac Trećega samostanskog reda svetog Franje u Splitu. Maturirao je 1958. u Zadru. Franjevački je habit obukao 1954. u Krku gdje je proveo i godinu novicijata. Teološki je studij s dužim prekidom zbog služenja vojnog roka 1 Usp. Hrvatska enciklopedija, sv. 9 (Pri – Sk), ur. Slaven Ravlić, Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, 2007., s. v. 2 Usp. Hrvatski franjevački biografski leksikon, ur. Franjo Emanuel Hoško, Pejo Ćošković, Vicko Kapitanović, Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, 2010., s. v. Nažalost do danas nema jedne zaokružene radnje – usuđujemo se ovdje kazati: doktorske radnje – o životu i djelu o. Ivančića iako on takvo što svakako zaslužuje, ne samo kao redovnik već i kao historiograf. Puno bolje je prošao glasoviti glagoljični Ivančićev zbornik (nazvan upravo po o. Ivančiću koji ga je pronašao u samostanu franjevaca trećoredaca na Glavotoku) koji je, uz temeljiti rad Ivanke Petrović (Bogorodičina čudesa u Ivančićevu zborniku, hrvatskoglagoljskom spomeniku 14/15. st., Radovi Staroslavenskog instituta 7/1972: 123-210 + tab.), u naše dane dobio zaokruženu studiju (Ivan Kosić, Ivančićev zbornik: hrvatskoglagoljski neliturgijski rukopis iz XIV./XV. st., doktorska disertacija, mentor akademik Eduard Hercigonja, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2010.). 244 pohađao od 1958. do 1965. na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Svečane je redovničke zavjete položio 1961. na Glavotoku. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. u Zagrebu. Kao franjevac trećoredac obavljao je više služba. Najprije je bio odgojitelj sjemeništaraca u samostanu sv. Mihovila u Zadru (1965. – 1966.) i župnik u Bibinjama (1966. – 1967.). Između 1968. i 1977. bio je u Sjedinjenim Američkim Državama kapelan u Pittsburghu (Pennsylvania) i Astoriji (New York). Povratkom 1977. u domovinu imenovan je tajnikom Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša (1977. – 1980.). Nakon petnaest godina nanovo se vratio u Zadar gdje je od 1980. do 1984. bio gvardijan samostana sv. Mihovila, a godinu dana meštar novaka. Boravkom u Zadru fra Petar se, započevši s istraživanjima u zadarskim arhivima, intenzivnije počeo zanimati za glagoljašku povijest. Dana 9. lipnja 1989. fra Petar Runje izabran je za savjetnika u Generalnoj kuriji Trećega samostanskog reda svetog Franje (TOR). Iako se pribojavao da će zbog rečene službe zapostaviti svoja istraživanja o glagoljaštvu, boravak u Rimu od 1989. do 1995. plodonosno je iskoristio za proučavanje nepoznatih vrela i rijetkih knjiga u Tajnom vatikanskom arhivu (Archivum Secretum Apostolicum Vaticanum), Vatikanskoj knjižnici (Biblioteca Apostolica Vaticana), Arhivu Generalne kurije Trećega samostanskog reda svetog Franje i Knjižnici Casanatense (Biblioteca Casanatense) u Rimu. Za boravka u Zadru upisao je poslijediplomski studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru Sveučilišta u Splitu koji završava u ratne dane, 18. lipnja 1992., obranom magistarskog rada s naslovom O knjigama glagoljaša u zadarskoj nadbiskupiji koncem 14. i u 15. stoljeću. Magistarski je rad objavio 1998. kao monografiju s naslovom O knjigama hrvatskih glagoljaša. Na izvandoktorskom je studiju istog fakulteta prijavio doktorsku disertaciju s temom o pokorničkom pokretu i franjevcima trećoredcima glagoljašima od 13. do 16. stoljeća. Budući da je zbog objektivnih razloga nije stigao obraniti, rukopis te vrijedne radnje objavio je kao knjigu Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13. – 16. st.) u Zagrebu 2001. godine. Povratkom iz Rima 1995. fra Petar preuzima ponuđene obveze u svojoj provinciji. Od 1997. do 2009. boravio je u Ogulinu. Bio je i gvardijan ogulinskog samostana Krista Kralja. Od 2009. živi u samostanu sv. Franje Asiškoga u Krku. Izneseni podatci održavaju tek tanku biografsku nit fra Petrova djelovanja kao svećenika i redovnika sa svime onim što taj životni poziv prati. Aktivan kao istraživač i pisac već preko trideset godina, fra Petar je obogatio naše spoznaje o hrvatskom srednjovjekovlju, nadasve spoznaje o glagoljašima i redovnicima koji su kao oni koji mole (oratores) na čelnom mjestu idealno zamišljene i shematizirane trodiobe srednjovjekovnog društva.3 Malo je osoba unutar hrvatske historiografije kao što je fra Petar koji su svojim istraživanjem i djelom iznijeli na svjetlo dana velik broj „malih“ ili „sitnih“, a ujedno i tako dragocjenih podataka o redovničkoj i hrvatskoj kulturnoj povijesti. U svojim je radovima fra Petar, gotovo bez iznimke utemeljenima na vrelima iz arhivskih institucija Zadra, Zagreba, Rima, Venecije, Padove i dr., prikazao srednjovjekovnu povijest naših područja, a posebice svoje redovničke zajednice franjevaca trećoredaca glagoljaša. Kada su ga jednom zgodom pitali, fra Petar je ovako definirao glagoljaše i glagoljicu do 3 Aelfric, Those who pray, work and fight, u: Medieval Worlds. A Sourcebook, ur. Roberta Anderson i Dominic Aidan Bellenger, London – New York: Routledge, 2003., 10-11. Usp. i Jacques Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada [La Civilisation de l’Occident Médiéval], prevela Gordana V. Popović, pogovor Igor Fisković, Zagreb: Golden marketing, 1998., 342 ; Tomislav Raukar, Seljak i plemić hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i FF press (Udžbenici i priručnici, sv. I), 2002., 5. 245 koje osobito drži budući da hoda životnim putom kao franjevac glagoljaš: „To je oznaka koju nosimo iz srednjega vijeka, od svojih početaka. Od kad je nastala Provincija njezini članovi su upotrebljavali starohrvatski jezik u liturgiji i služili se pismom glagoljicom, u svagdanjem ophođenju, u svagdanjem životu. Pisali su službene i privatne knjige glagoljicom, razumljivo u govoru kraja u kojem su se nalazili“ – odnosno – „Kao što nam je odredila nacionalni identitet u prošlosti, trebala bi biti i u budućnosti dio identiteta, pa sutra i u Europskoj zajednici naroda. I glagoljica je jedan od naših doprinosa u duhovnom i kulturnom pogledu za europsku zajednicu naroda“.4 Pisana djela Fra Petar Runje knjigom koju čitatelj upravo drži u rukama nastavlja svoj plodonosan rad na polju hrvatske crkvene i kulturne povijesti. Do sada je objavio niz rasprava i članaka te čak jedanaest znanstveno-stručnih knjiga: Prema izvorima (1990.), O knjigama hrvatskih glagoljaša (1998.), Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (2001.), Tragom stare ličke povijesti (2001.), Školovanje glagoljaša (2003.), Glavotok (2005.), Glagoljica u Zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku (2005.), Tragom stare ličke povijesti (prošireno izdanje, 2007.), Franjevci trećoredci glagoljaši u Ogulinu (2007.), Duhovni život na zadarskim otocima u kasnom srednjem vijeku (2008.) i Branka Perković (2010.). Uz to, objavio je preko stotinu radova i članaka u domaćim i inozemnim izdanjima: – u zbornicima: „Az grišni diak Branko pridivkom Fučić” (Malinska – Rijeka – Zagreb 2011.), Beata virgo de miraculis (Zagreb 2011.), Drugi Hercigonjin zbornik (Zagreb 2005.), Iskoni bê slovo (Zagreb 2001.), Između povijesti i teologije (Zadar – Krk 2002.), Krbavska biskupija u srednjem vijeku (Rijeka – Zagreb 1988.), Pod zaštitom svetoga Jeronima (Dubrovnik – Zadar 1999.), Prošlost obvezuje (Rijeka 2004.), Prvi hrvatski slavistički kongres (Zagreb 1997.), Rapski zbornik (Zagreb 1987.), Tkivo kulture (Zagreb – Rijeka 2006.), Zaglav (Zaglav 1998.), Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Benji (Zagreb 1991.), Župa Plaški (Plaški 2007.), Župa Sukošan (Zagreb 1989.). – u časopisima i listovima: Analecta Tertii ordinis regularis sancti Francisci (Roma: 1990., 1992., 1993., 1994., 1995., 1998.), Bakarska zvona (Rijeka: 1978.), Bosna Franciscana – časopis Franjevačke teologije Sarajevo (Sarajevo: 2005.), Cetinska vrila – glasilo Matice hrvatske Sinj (Sinj: 2004.), Colloquia Maruliana (Split: 1993., 1994., 1996., 1997.), Crkva u svijetu (Split: 1995.), Croatica Christiana periodica – časopis Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Zagreb: 1985., 2001.), Didov kantun (Žman: 2000.), Glasnik Društva bibliotekara Split (Split: 1994.), Gospa Sinjska (Sinj: 2009.), Javni bilježnik – časopis Hrvatske javnobilježničke komore (Zagreb: 2009.), Kačić – zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja / Acta Provinciae ss. Redemptoris Ordinis fratrum minorum in Croatia (Split: 1993., 1996., 1997., 1999.), Koledišće (Zagorje: 2003.), Krčki kalendar (Krk – Rijeka: 2011.), Krčki zbornik (Krk: 2002.), Lička revija – časopis Ogranka Matice hrvatske Gospić (Gospić: 2004.), Marulić – časopis za književnost i kulturu (Zagreb: 1985., 1986., 1987., 1988., 1989., 1991., 1992., 1993., 1994., 1997., 2003., 2004.), Modruški zbornik (Modruš: 2007., 2008., 2011.), Mogućnosti – književnost, umjetnost, kulturni problemi (Split: 1995., 1998., 2003., 2004.), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (Zadar – Zagreb: 1997., 2003., 2004., 2007., 2009.), Riječki teološki 4 Intervju s fra Petrom Runjom: „Glagoljica je jedan od naših doprinosa europskoj zajednici naroda“ (razgovarao Mario Udina/KTA), Hrvatska riječ – hrvatski neovisni magazin, 25. kolovoza 2010. – dostupno na internetu. 246 časopis – Ephemerides theologicae Fluminenses (Rijeka: 1995., 1996., 1997., 1998., 1999., 2000., 2002., 2003., 2004., 2005., 2006.), Senjski zbornik (Senj: 1988., 1999., 2003., 2005., 2006., 2008.), Slovo – časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu (Zagreb: 1987., 1988., 1993.), Sveta Cecilija – glasilo Instituta za crkvenu glazbu „Albe Vidaković“ Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog društva crkvenih glazbenika (Zagreb: 2005.), Vila Velebita – časopis za Liku i Velebitsko primorje (Zagreb: 1993.), Vjesnik franjevaca trećoredaca glagoljaša (Zagreb: 1963., 1969., 1979., 1981., 1982., 1985., 1986., 1990., 1992., 1995., 1996., 1997., 1998., 2003., 2004., 2008., 2009., 2010.), Vjesnik Zadarske nadbiskupije (Zadar: 2006., 2007.), Vrilo – glasilo župa Otočkog dekanata (Otočac: 2006., 2008.), Zadarska smotra – časopis za kulturu, znanost i umjetnost (Zadar: 2002., 2003., 2004., 2005.), Zbornik Kršni zavičaj (Humac: 2008.), Zov – zajednica ogulinskih vjernika (Ogulin: 1998., 1999., 2000., 2001., 2004., 2005., 2006., 2008., 2009.). Fra Petar je 1987. priredio drugo prošireno izdanje Imenika preminulih redovnika Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca, 5 a čije je prvo izdanje u Zadru 1910. sakupio i izdao fra Stjepan M. Ivančić.6 Svojim je prilozima surađivao i u izradi Hrvatskoga franjevačkog biografskog leksikona.7 Od 1977. do 1980. bio je urednik Vjesnika franjevaca trećoredaca glagoljaša.8 Za boravka u Rimu bio je član uredništva Analecta Tertii ordinis regularis sancti Francisci, glavnog časopisa Trećega samostanskog reda svetog Franje, a koji je – spomenimo i to – pokrenut u vrijeme kada je generalom reda bio naš dr. fra Pijo Dujmović (1870. – 1935.).9 Fra Petar je aktivno sudjelovao u radu nekoliko znanstvenih skupova od kojih po redu održavanja izdvajamo sljedeće: Znanstveni skup o otoku Rabu (Rab 1984.) ; Znanstveni simpozij u povodu 800. obljetnice osnutka Krbavske biskupije (Rijeka 1986.) ; Znanstveni skup „Šimun Kožičić Benja i njegovo doba“ (Zagreb – Zadar – Ugljan 1988.) ; Proslava i znanstveni skup povodom 550. obljetnice crkvenopravnoga primanja u posjed crkve sv. Ivana Krstitelja i gradnje matičnog samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša pokraj nje (Zadar 1990.) ; Proslava 500. obljetnice donošenja Konstitucija franjevaca trećoredaca glagoljaša 12. travnja 1492. na Školjiću – Galevcu kod Zadra (Zadra 1992.) ; Colloquia Maruliana – okrugli stol o Marku Maruliću – „Marulićevi dani“ (Split 1992., 1993., 1995., 1996.) ; Prvi hrvatski slavistički kongres (Pula 1995.) ; Simpozij u prigodi proslave 600. obljetnice imena Provincije sv. Jeronima (Zadar 1995.) ; Sveti Antun Padovanski i Hrvati (Zagreb 1995.) ; Međunarodni znanstveni skup o životu i djelu akademika Branka Fučića (1920. – 1999.): „Az grišni diak Branko pridivkom Fučić” (Malinska – Dubašnica 2009.) ; Znanstveni skup Hrvatskog mariološkog instituta: Beata virgo de miraculis. Štovanje Bl. Djevice Marije na području Gospićko-senjske biskupije (Oštarije 2010.). 5 Imenik preminulih redovnika Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca, sakupio i izdao o. Stjepan M. Ivančić, drugo prošireno izdanje priredio o. Petar Runje, Zagreb: Provincijalat franjevaca trećoredaca, 1987. 6 Imenik preminulih redovnika samostanskog III. reda S.O.P. redodržave s. Jerolima u Dalmaciji, Kvarneru i Istri, popunio i ciklostilom natiskao Stjepan M. Ivančić, Zadar: Samostan sv. Mihovila, 1910. 7 Hrvatski franjevački biografski leksikon, pod uredništvom Franje Emanuela Hoška, Peje Ćoškovića, Vicka Kapitanovića objavljen je u Zagreb 2010. u izdanju Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“. 8 Također pod nazivima: Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša ; Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca ; Vjesnik Provincije glagoljaša trećoredaca. 9 Prvi broj tog časopisa objavljen je početkom travnja 1913. godine. Inače, fra Pijo Dujmović bio je prvi Hrvat u TOR-u u službi generalnog poglavara. Usp. Nikola Gregov (prir.), In memoriam o. Pija dra Dujmović, Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša III (1965) 6: 143-144. 247 Budući da su fra Petrove knjige i članci svojim sadržajem originalno obogatile hrvatsku znanost, napose povijest, smatrali smo primjerenim prikazati u ovom prilogu sadržaj njegovih knjiga. Prva i ujedno najcitiranija knjiga fra Petra Runje – Prema izvorima – objavljena je 1990. u Zagrebu. Riječ je o pravom zbiru i panorami dotadašnjih spoznaja i istraživačkih rezultata fra Petra Runje. Knjiga je nastala u trenutku kada se njezin autor spremao za odlazak na novu službu u Generalnoj kuriji svog reda u Rimu. Zbog toga je odlučio sabrati svoje do tada neobjavljene i objavljene članke te ih objaviti na jednom mjestu. Tu je namjeru svesrdno podržao i tadašnji provincijal fra Antun Badurina. Knjiga simboličnog, ali i programatskog naslova Prema izvorima objavljena je kao druga knjiga tek formirane biblioteke Provincijalata franjevaca trećoredaca glagoljaša „Novaja i vethaja“ (Novo i staro).10 Kratak, ali porukama bogat predgovor knjizi napisao je franjevac trećoredac i tadašnji šibenski biskup Srećko Badurina, istaknuvši da su fra Petrovi sabrani tekstovi plod njegove „ljubavi prema našoj crkvenoj i kulturnoj baštini“ i „mozaik naoko sitnih podataka“ za koje će stručnjak „uočiti da se katkad radi o značajnom otkriću, katkad o provjeri već poznatog, ali i o ispravcima uvriježenih prepisivanja bez provjeravanja“. Knjiga Prema izvorima sadrži trideset članaka, a otpočinje opsežnim tekstom Trećoreci svetog Franje i Sveti Ivan u Zadru. Nakon toga donose se podatci o hrvatskoj trećoredskoj provinciji u prigodi 400. obljetnice apostolske vizitacije Augustina Valierija u Dalmaciji. Skupina članaka u nastavku tematizira duhovnost-karizmu, školovanje i habit naših franjevaca trećoredaca glagoljaša. Potom slijedi blok radova u kojima se prikazuje prisutnost i djelovanje franjevaca trećoredaca u Dalmaciji, Bosni te Krbavi i Lici. Zaseban su zatim dio prigodni tekstovi o pojedinim srednjovjekovnim katoličkim župama u Dalmaciji. Zadnja je cjelina tematski usmjerena na pojedine osobe, što će postati trajnim sadržajnim obilježjem gotovo svih drugih fra Petrovih knjiga. Tako saznajemo pojedinosti i novosti o ninskom biskupu Jurju Divniću, krasnopiscu Bartolu iz Krbave, don Petru Kršaviću, Matiji Veselkoviću i njegovoj ženi Marici, tiskaru Nikoli Catellaniju, o. fra Mateju Mastiliću-Bošnjaku, fra Bernardinu Splićaninu Drivodiliću, Jurju Klimantoviću iz Lukorana, javnom bilježniku Ambrozu Kacitiću te najzad o krasnopiscu i zadarskom kanoniku Mateju Gostišiću. Posljednjih je nekoliko tekstova posvećeno pismu kneza Ivana Krbavskog iz 1461., zadarskoj lirskoj pjesmi iz 1484., hrvatskoj Bibliji zabilježenoj 1380. u Zadru, zanimljivu podatku o glagoljskom brevijaru koji naručuju glagoljaši kako bi ga ponijeli u križarsku vojnu „u Ugarsku protiv Turaka za obranu svete vjere kršćanske, a za oproštenje svojih grijeha“. U ovu skupinu ide i članak o pitanju vrijednosti i ugledu glagoljskih knjiga u 15. stoljeću. Na kraju knjige, na unutarnjim koricama nalazi se kartografski prikaz mjesta gdje se spominju trećoredci, te ukinuti i postojeći trećoredski samostani s naznakom godine spominjanja odnosno osnutka ili ukinuća. U ovoj je knjizi na temelju arhivskih podataka dokazano i pokazano da su franjevci trećoredci postojali kao organizirana redovnička zajednica već u srednjem vijeku i da je grad Zadar sa svojim trećoredskim samostanom bio središnji samostan s kojim se povezuju drugi samostani franjevaca trećoredaca na hrvatskom području. Prepoznatljivost franjevaca trećoredaca ponajprije se očitovala u tome što su misili i molili na staroslavenskom jeziku i što su se koristili glagoljicom u svakodnevnoj uporabi. Knjiga je također mnoštvom pisanih vrela pobila neutemeljena pisanja o glagoljašima 10 Prva u tom nizu bila je knjiga Nikole Gregova Školovanje u provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša (Zagreb 1990.). 248 kao neukim i siromašnim svećenicima i redovnicima. Najzad, knjiga Prema izvorima imala je i obljetničku dimenziju jer je sabrana u prigodi fra Petrova srebrnoga misničkog jubileja. Druga po redu knjiga fra Petra Runje, ujedno druga knjiga Djela Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, objavljena je 1998. godine u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Provincijalata franjevaca trećoredaca. Nosi naslov O knjigama hrvatskih glagoljaša. Moto knjige riječi su ličkog žakna Broza Kolunića: „I jošće vas molim gospodo redovnici i žakni da se spomenete na pritču ovu da je knjigam teško priti, i gdo knjige počtuje da je knjigami počtovan“. Fra Petar je knjige o knjigama hrvatskih glagoljaša tražio i pronalazio u notarskom, oporučnom i kakvom sličnom spomenu. Nisu ga pritom zanimale samo glagoljske knjige, nego i njezini pisci, prepisivači, prevodioci, vlasnici. Fra Petrovu knjigu čine četiri zasebne studije: Knjige glagoljaša u Zadarskoj nadbiskupiji na svršetku 14. i u 15. stoljeću (str. 7-68), O starim knjigama franjevaca trećoredaca glagoljaša (str. 69-84), Izdavač i nakladnici glagoljskog misala „Pavla Modrušanina“ iz godine 1528. (str. 85-99) te Sv. Jeronim i glagoljica u Hrvata u srednjem vijeku (str. 101-123) te Pogovor (str. 129-132) njegova subrata fra Antuna Badurine. Prva poopširna studija zapravo je fra Petrov magistarski rad koji je obranjen na Filozofskom fakultetu u Zadru Sveučilišta u Splitu. Govori o kasnosrednjovjekovnim glagoljskim knjigama i knjiškim ljudima u Zadru i njegovoj okolici. Najčešće je riječ o misalima i brevijarima koje su glagoljaši lijepo imenovali da su „knjige po zakonu rimskoga dvora“ (str. 9). Nakon njih dolaze po broju psaltiri ili molitveni psalmi te dijurnali ili dnevni časovi s molitvama određenih svetaca. Svećenici glagoljaši još su uza se imali evanđelistare, štenja, otačka djela, crkvene zakonike, propovijedi te razne obrednike. Za sve rečene i druge knjige fra Petar je podastro mnogo primjera ponajviše iz oporuka 15. stoljeća koje su sastavljali zadarski bilježnici (str. 10-11). Također je potvrdio da se glagoljalo u većini crkava Zadarske nadbiskupije jer svećenici rečenih crkava imaju uz svoje ime dodatak de littera Sclava. Čak su se i u zadarskoj prvostolnici sv. Stošije, uz neupitno latinsku liturgiju, čitala čitanja iz hrvatskog lekcionara o čemu, između ostalih, svjedoči Vito Sclavus 1305. godine (str. 12-13). Prvo ograničavanje uporabe crkvenoslavenskog jezika u liturgiji Zadarske crkve zbilo se 1460. godine zbog velikoga priljeva glagoljaša koji su zbog osmanlijske ugroze ostavljali svoj zavičaj i doseljavali u Zadar (str. 15). Zanimljivi su i dragocjeni fra Petrovi pronalasci svećenika de littera Croatica koji se spominju početkom ranog novovjekovlja (str. 16-17). Posrijedi je, naime, svećenstvo koje je uz glagoljično koristilo u svakodnevlju i ćirilično pismo. Daljnji je tekst posvetio zadarskim prepisivačima glagoljskih knjiga koji su svoje pisarnice ili skriptorije nazivali apotekama. Knjiga je uz duhovno-kulturnu imala i veliku materijalnu vrijednost, cjenovno izražavanu u notarskim zapisima. Prepisivači su uglavnom bili svjetovnjaci koji su svojim obrtničkim radom zarađivali kruh svagdanji. Takav je bio Bartol Ivanov, glagoljski krasnopisac i krasnoslikar rodom iz Krbave, koji je 1410. godine kao dokazani majstor otvorio prepisivačku apoteku u Zadru radeći u njoj narednih trideset godina (str. 21-22). Fra Petar je potom naveo sva znana mu imena i podatke o glagoljskim prepisivačima: Matej Gostišić (str. 25-26), netom spomenuti Bartol Krbavac (str. 26-27), Luka Konstantinović (str. 27-28), Jakov Blažević koji je bio ujak poznatog fra Šimuna Klimantovića (str. 28-29), Martin Radoević iz Iža za kojeg se do fra Petrovih istraživanja mislilo da je bio svećenik (str. 29-31), Juraj Premčić koji je 249 istodobno bio prepisivač staroslavenskih misala i župnik Jasenova u Ninskoj biskupiji (str. 31-32), Juraj Škrinjarić (str. 32), Krasonja Čeljuhnić (str. 32-33), dum Stipan Pisac koji je krajem 15. stoljeća župnik u Stomorinoj Vasi (str. 34-35). Pretpostavlja se da je u rečenom mjestu Ličke županije bila tradicija prepisivanja glagoljaških knjiga. Fra Petar je dvije stranice posvetio knjigovežama glagoljskih knjiga (str. 35-36). Otkrio je dvojicu takvih u Zadru koji su za otprilike jedan dukat uvezivali knjige. Budući da se knjige uvijek smatraju vrijednom ljudskom tvorevinom u svakom smislu riječi, odvajkada su se kupovale, prodavale i nasljeđivale. Cijena im je naravno varirala i na različite se načine uglavljivala. Tako se 1404. godine Pavao pok. Dižme iz Like obvezao župniku iz Blata pred javnim bilježnikom i svjedocima da će tri godine raditi kao kapelan, a za nagradu će dobiti odijelo i jedan staroslavenski brevijar (str. 37). Fra Petar je donio mnogo primjera kupoprodaje knjiga, ponajviše misala, obrednika i brevijara. Vlasnici su privatne osobe, ali i crkve. Jedna od najskupljih knjiga koju je pronašao u arhivskom podatku jest kodeks s misalom i brevijarom iz Hrašćana nedaleko od Vrane čija je vrijednost bila procijenjena na čak 80 dukata (str. 39). Zanimljiv je sudski spor koji se 1492. godine vodio zbog staroslavenskog brevijara u Zadru. Naime, Staniša Popović iz Karina optužio je Ivana Veleslavića da je otuđio staroslavenski misal iz karinske crkve sv. Marije (str. 41). Spor je završio tako što je Veleslavić vratio brevijar crkvi, a Popović podmirio troškove sudu. Fra Petar je novim arhivskim podatcima dopunio dosadašnja znanja o Pašmanskom brevijaru koji je bio u vlasništvu crkve sv. Mihovila u Rogovu. Zanimljivo je njegovo zapažanje da je brevijar služio mladim žaknima koji su djelovali u rogovskoj župi za vježbu (str. 43). Fra Petar se u nastavku posvetio glagoljskim knjigama koje su pripadale bratovštinama, plemićima, pučanima te seoskim sudcima ili stárcima. Možda je najintrigantniji fra Petrov arhivski pronalazak o glagoljskoj knjizi onaj iz 1380. godine kada je zadarski trgovac Damjan Martinov u svojoj oporuci ostavio podatak kako posjeduje item una Biblia in Slavica lingua pignorata per ducatis duobus auri (str. 50). U istom je kontekstu fra Petrovo čitanje oporuke zadarskog trgovca Ivana Martinova, sastavljene 1400. godine prije odlaska na hodočašće u Rim, u kojoj piše da se una Biblia veteris testamenti i druga Biblia novi testamenti te liber parvus epistolorum dadnu cistercitskoj opatiji u Topuskom (str. 50-51). Unatoč svemu tomu nije se u Hrvata sačuvalo cjelovito Sveto pismo na materinskom jeziku.11 U samim se pak oporukama, kojih je sačuvano na tisuće u Zadru, kriju novi, nezapažani i neotkriveni podatci o hrvatskom srednjovjekovlju. Premda mnogi teško prihvaćaju fra Petrovo otkriće da su Hrvati čitali Sveto pismo na materinskom jeziku istodobno kada i Englezi i drugi katolički narodi diljem Europe, uvjereni smo da će ono zaživjeti protokom vremena. Uostalom, zar se sve do jučer, kao što smo rekli, nije srednjovjekovne glagoljaše smatralo neukima i siromašnima?! Iduće fra Petrovo poglavlje posvećeno je starim knjigama njegove redovničke zajednice: O starim knjigama franjevaca trećoredaca glagoljaša (str. 69-84). Koliko je njegova zajednica njegovala glagoljicu i koliko je glagoljica utkana u srcu njegove subraće, govori podatak da su neki franjevci trećoredci glagoljaši svakodnevno u slavljenju sv. mise glagoljali do 1980. godine (str. 69). Kao čuvari glagoljske baštine sačuvali su brojne 11 Usp. Vesna Badurina-Stipčević, Hrvatskoglagoljska Biblija, u: Biblija – knjiga Mediterana par excellence. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog od 24. do 26. rujna 2007. u Splitu, ur. Marijan Vugdelija, Split: Književni krug (Biblioteka Knjiga Mediterana, knj. 61), 2010., 383-398 ; Marica Čunčić, Prilog rekonstrukciji hrvatske glagoljske Biblije, Slovo – časopis Staroslavenskoga instituta 60 (2010): 167-197. 250 kodekse u jednom jedinom primjerku. Sačuvali su i najstariju latiničnu knjigu hrvatskog jezika Red i zakon sestara dominikanki iz 14. stoljeća (str. 70-71), zatim glasoviti Ivančićev zbornik (str. 71-73), imali su nekoć Berlinski misal Bartola Krbavca iz 1402. godine (str. 73) te više kodeksa fra Šimuna Klimantovića (str. 74-76), Antoninov konfesional (str. 76), Blagdanar iz Glavotoka (str. 76-77), Milutinićeve kodekse (str. 77-78), Zbornik fra Šimuna Glavnića (str. 78), Obrednik fra Andrije Čučkovića (str. 78), Žgombićev zbornik (str. 78), Ispovid fra Mateja Mastilića (Bošnjaka) za koju se pretpostavlja da je najvjerojatnije bila inkunabula tiskana glagoljskim slovima (str. 79). Osim navedenih kodeksa i knjiga fra Petar je naveo više sačuvanih glagoljskih fragmenata za koje se može potvrditi da su pripadali njegovoj redovničkoj zajednici. Budući da su na izmaku srednjeg vijeka franjevci trećoredci glagoljaši imali čak petnaest samostana, od kojih je samostan sv. Ivana kraj Zadra vjerojatno imao vlastiti skriptorij, moglo se očekivati da se mnogi glagoljski kodeksi, inkunabule i tiskane knjige ne nalaze više kod franjevaca trećoredaca glagoljaša, ali i to da su mnogi glagoljski kodeksi, inkunabule i knjige nestali i sačuvani samo u kakvom inventarnom spomenu (str. 79-82). Knjige franjevaca trećoredaca glagoljaša uglavnom su nestajale u različitim okolnostima 19. i 20. stoljeća (str. 82-83). Sljedeće je poglavlje fra Petar posvetio franjevcu konventualcu Pavlu Modrušaninu koji je 1528. godine tiskao u Veneciji glagoljski misal (str. 85-99). Premda je fra Petar upoznao znanstvenu javnost s ovim radom 1993. objavivši ga u Slovu, donio ga je ovom prigodom ponovno jer je u međuvremenu bio pronašao nove podatke o fra Pavlu Modrušaninu i njegovu misalu u Državnom arhivu u Veneciji. Tako je dao odgovore na pitanja tko je bio nakladnik, kolika je bila naklada, kada se posao završio i tko je bio naručitelj. Pomišlja da je i Prva hrvatskoglagoljska početnica nastala u istoj tiskari, iste godine i s istim poslom. Posljednje je poglavlje knjige posvećeno sv. Jeronimu kojeg su glagoljaši od 13. do 16. stoljeća smatrali autorom glagoljice, a benediktinci glagoljaši čak i članom svog reda (M. Pantelić). Naslovio ga je, slučajno ili ne, „Sv. Jerolim i glagoljica u Hrvata u srednjem vijeku“ (101-123). Fra Petar raspravlja o doživljaju autorstva glagoljice kroz stoljeća, o sv. Jeronimu kao tvorcu glagoljice, o njegovu kultu u Hrvata, o legendi da je bio Hrvat, o spomenima sv. Jeronima u Marulićevoj Instituciji, o Jeronimovu rodnom mjestu Stridonu kod Jeronima Vidulića, Šimuna Kožičića Benje i Erazma Roterdamskog te o dozvoli glagoljanja u katoličkoj liturgiji koju je potpisao Eugen IV. Na kraju je donio nepoznat zapis Jeronima Vidulića o Jeronimovu rodnom mjestu zapisan 1498. godine u notarskoj knjizi. Nakon višegodišnjeg usmjerena studija povijesnih znanosti fra Petar Runje objavljuje vrlo važnu knjigu o Pokorničkom pokretu i franjevcima trećoredcima glagoljašima u razdoblju od 13. do 16. stoljeća. Knjiga je tiskana u Zagrebu 2001. u biblioteci „Novaja i vethaja“ Provincijalata franjevaca trećoredaca glagoljaša i Kršćanske sadašnjosti. Tematski sadrži pet poglavlja razrađenih u niz manjih priloga: I. Pokora i pokornici (str. 7-16), II. Srednjovjekovni pokornici u našim krajevima (str. 17-38), III. Sv. Franjo Asiški i pokornici (str. 39-50), IV. Franjevci trećoredci u Hrvatskoj (str. 51-178), V. Franjevke trećoredice (str. 179-204). Temeljno i najopsežnije je četvrto poglavlje o franjevcima trećoredcima u Hrvatskoj u kojem je iscrpno prikazana prisutnost trećoredaca na našim prostorima u srednjem vijeku, počevši od prvih spomena do 1360., preko organiziranja redovničke zajednice između 1360. i 1439. do razdoblja formiranja provincije trećoredaca (1439. – 1473.) i njezina djelovanja između 1473. i 1530. godine. Također je obrađena uprava provincije, ekonomsko stanje, školovanje i knjižna kultura trećoredske zajednice te 251 problemi s kojima su se redovnici susretali kao i svakodnevni život ustrojen franjevačkim pravilom i konstitucijama. Knjiga je opremljena iscrpnom bibliografijom. Spiritus movens nastanku ove knjige jest fra Petrova želja da prikaže pokornički pokret i zajednicu franjevaca glagoljaša „iznutra“. Pritom napominje nešto što bez sumnje vrijedi danas više negoli ikad: „Tko želi shvatiti čovjeka, društvo i zbivanja u srednjem vijeku, treba imati u vidu da je to društvo zajednica vjernika kršćanskog nazora“ – stoga – „nije dovoljno poznavati društvene klase, ekonomske odnose, ekonomski razvitak i filozofsko-teološke smjerove koji su u to doba bili u školama, kaptolskim, samostanskim ili građanskim, nego je potrebno upoznati i nutarnje težnje vjernika i društvo općenito, odnosno život tadašnjih viših i nižih društvenih slojeva“. Geografski gledajući, u središtu je fra Petrova zanimanja pokornički pokret i pokornici s područja srednjovjekovne Dalmacije i Bosne. Za njih ističe da su unutar određenih crkvenih krugova, ponajprije zbog uporabe narodnog jezika u bogoslužju, bili „loše gledani“. Uz mnoga zanimljiva pitanja posebno su obrađeni pravilo i konstitucije franjevaca trećoredaca. Svakako je vrijedno spomenuti niz odredaba iz 1492. (tzv. Klimantovićeve konstitucije) jer nam one dobro prikazuju ondašnji strogi redovnički život te nas ujedno približavaju onomu što nazivamo pokorom i pokorničkim životom: braća trebaju moliti svaki dan časoslov ; dužni su prisustvovati dnevnoj sv. misi ; dužni su se ispovijedati svakih petnaest dana ; ispovijed je samo kod potvrđenog ispovjednika ; nemisnici su dužni primati svetu pričest mjesečno ; dužni su trajno nositi redovničko odijelo ; osim redovničkog odijela ne smiju ništa drugo nositi ; zabranjuje se posteljno rublje osim u bolesti ; poglavar kuće ili gvardijan odgovoran je za dnevni red u zajednici ; u kući se i za vrijeme obroka obdržava šutnja ; braća izlaze iz kuće ili samostana samo uz dozvolu poglavara ; ne smiju ići pred javnog suca tražiti pravdu ; zabranjene su igre i zabave ; dužni su čuvati redovničke odredbe ; obvezani su na poslušnost samostanskom poglavaru, provincijalu i slično. Jedina fra Petrova knjiga koja je za sada izišla u dva izdanja jest knjiga Tragom stare ličke povijesti s podnaslovom Prinosi za kulturnu i crkvenu povijest područja novoosnovane Gospićko-senjske biskupije.12 Oba su izdanja, prvo 2001. i drugo dopunjeno 2007., objavljena u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Ogulinu gdje je fra Petar godinama živio i djelovao. Knjiga Tragom stare ličke povijesti s tridesetak priloga govori o ličkom i krbavskom području kao važnim središtima hrvatskoga glagoljaštva u srednjem vijeku. Govori zapravo o nestaloj baštini, sasvim nepoznatoj današnjim Ličanima koji su ponajviše potomci ranonovovjekovnih ratnih i migracijskih valova. Predgovor knjizi napisao je gospićko-senjski biskup Mile Bogović, istaknuvši da su Lika i Krbava bile jako žarište hrvatske kulture u srednjem vijeku (str. 7-8). Brojnim je primjerima fra Petar pokazao da su Zadar i Senj kao glagoljaška središta bili usko povezani s prekovelebitskim krajevima Krbavom i Likom osobito preko glagoljaških knjiga i ljudi koji su pripadali i svećeničko-redovničkom, ali i svjetovnom staležu. U knjizi govori o istaknutim krbavskim i ličkim glagoljašima, glagoljašima u dalmatinskim sredinama, glagoljašima javnim bilježnicima, trima plemkinjama koje su bile franjevačke trećoredice, poznatim i nepoznatim samostanima, crkvama, prekovelebitskim hodočasničkim mjestima, glagoljskim knjigama, izdavačima i nakladnicima te mnogim zanimljivostima (npr. o imenu Gospića, štovanju Majke Božje u krbavsko-ličkom srednjovjekovlju, latiničnu pismu kneza Ivana Krbavskog itd.). 12 Prikaz knjige objavio je Julije Derossi u Senjskom zborniku 28 (2001): 349-352. 252 Fra Petar se kao i obično čvrsto drži vrela i rijetko se upušta u domišljanja. No, unatoč konciznoj riječi koja rijetko kad odluta od pronađenog u vrelima, fra Petar je osvijetlio sasvim nepoznate životne putove brojnih krbavskih i ličkih glagoljaša. Tako je „sitnim vijestima“ prilično otkrio život žakna Broza Kolunića, pisara poznatog Korizmenjaka iz 1468., ustanovivši da je bio od roda Kacitića iz Dubovika u Bužanima, da je bio učen čovjek koji se služio latinskim te da je bio javni bilježnik, odgojitelj i učitelj u Rabu (str. 123- 126). Možda je, prema osobnoj prosudbi, najsporniji fra Petrov prinos u knjizi mišljenje da je pop Martinac od roda Lapčana, koji je posvjedočio o Krbavskoj bitci prepisujući Drugi novljanski brevijar, živio još 1520-ih za popisa zadarskog stanovništva u gradu Zadru (str. 131-132). No, zato primjerice podatci o Katarini Vukčić Kosači, Magdaleni Budrišić, Stanici Radoslavić, plemkinjama koje su kraj života dočekale kao franjevke trećoredice (str. 105-122), ili pak podatci o izdavaču i nakladnicima misala fra Pavla Modrušanina iz 1528., gdje je, između ostalog, dokazao da su se franjevci konventualci s osobitim poštovanjem odnosili prema glagoljici i glagoljaštvu (str. 89-104), predstavljaju posve originalan doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti. U knjizi zapravo nema priloga u kojem fra Petar nije donio neki novi podatak i dodatno osvijetlio biskupovu uvodnu riječ kako su Krbava i Lika bila žarišta hrvatske nadasve glagoljaške kulture u srednjem vijeku. Peta fra Petrova knjiga je knjiga Školovanje glagoljaša u srednjem vijeku. Vrlo lijep i nadahnut predgovor napisao je akademik Stjepan Damjanović (str. 5-6). Knjiga je podijeljena na sljedeća poglavlja: Uvod (str. 7-20), Glagoljaši u Zadru krajem 14. i u 15. stoljeću (str. 21-32), Glagoljaši u Zadru polovicom 15. stoljeća (str. 33-56), Kaptolska škola u Zadru za đake (str. 57-78), Đaci – Žakni – Zagi (str. 79-124), Školovanje glagoljaša na otocima (str. 125-136), Zaključak (str. 137-138) i Pogovor (str. 139). Još su dodane kratice, izvori i literatura (str. 141-146) te bilješka o piscu (str. 147). U uvodnom se poglavlju na temelju pojedinačnih spomena učenja, škola, knjiga i slično rekonstruira povijest srednjovjekovnoga školovanja u Hrvata koja je u nedostatku vrela sve do druge polovice 14. stoljeća i dalje sasvim nepoznata. No, već iz iznesenog izvjesno je da je školovanje na hrvatskom jeziku i glagoljičnom pismu postojalo od samih hrvatskih pisanih početaka. Fra Petar je do spoznaje o školovanju glagoljaša u srednjem vijeku došao istražujući, naravno, zadarske arhive i dopunjujući ih primjerenom literaturom. Na početku poglavlja o glagoljašima u Zadru krajem 14. i u 15. stoljeću istaknuo je dva izravna svjedočanstva, jedno češkoga kroničara Pulkave (†1380.) i drugo Jurja iz Slavonije, o upotrebi glagoljice u hrvatskim crkvama i među crkvenim dostojanstvenicima (str. 21- 24). Zatim se usredotočio na grad Zadar, na njegove svećenike glagoljaše i crkve u kojima se glagoljalo. To su crkva sv. Marije Velike ili Svećeničke (str. 24-25), sv. Mihovila (str. 25- 26), sv. Spasitelja (str. 26-27), sv. Petra de Argata (str. 27-28), crkva i ženski benediktinski samostan sv. Katarine (str. 28-29), sv. Mateja (str. 29), crkva i bratovština sv. Silvestra (str. 29-30) te crkva sv. Dominika (str. 30). Osim navedenih i svi su drugi samostani redovnica u kasnosrednjovjekovnom Zadru upotrebljavali hrvatski jezik u koru i na misi, a i u samoj se katedrali povremeno obavljala služba na crkvenoslavenskom jeziku (str. 31-32). Tijekom 15. stoljeća bilo je dosta svećenika glagoljaša koji su bili rodom iz samoga Zadra. Iz prelistanih je spisa zadarskih arhiva fra Petar izdvojio trojicu Zadrana koji su živjeli polovicom 15. stoljeća. To su Krešul Čeljuhnić zvani Krasonja koji je bio ugledni zadarski kanonik (str. 34), Juraj Zubina koji je punih pedeset godina bio jedan od 253 zapaženijih i bogatijih svećenika u gradu Zadru, a svoju je oporuku vlastoručno potpisao „pop Juraj hrvacke knjige“ (str. 34-36) te jednako bogati zadarski svećenik glagoljaš Anton Cvitojević (str. 37-38). Nadalje, fra Petar govori o kretanju glagoljaša, poglavito iz Krbave i Like prema Zadru, njegovu priobalju i otocima gdje se uz pastoralne dužnosti nerijetko pojavljuju kao ispovjednici zadarskih plemićkih obitelji i vlasnici nekretnina (str. 38-40). Budući da je Zadarska nadbiskupija zasvjedočeno bila hrvatsko glagoljaško središte, dala je izvjestan broj svećenika glagoljaša koji su djelovali izvan zadarskog područja, primjerice na dubrovačkom području, kvarnerskim otocima i u Istri (str. 40- 43). Broj se svećenika glagoljaša u priobalju i na otocima povećavao od sredine 15. stoljeća kada su zbog osmanlijskih pustošenja mnogi svećenici glagoljaši tražili sigurno utočište iz svojih hrvatskih i bosanskih krajeva. Posljednje kronološko poglavlje govori o svećenicima glagoljašima koji su krajem 15. stoljeća djelovali u Zadru (str. 45-47), našim studentima i profesorima na europskim sveučilištima koji su pisali glagoljicom (str. 48-50) te o svećenicima glagoljašima iz prekovelebitskih krajeva koji su djelovali u Zadru i njegovoj okolici (str. 51-56). Poveće je poglavlje fra Petar posvetio Kaptolskoj školi u Zadru u kojoj su se poučavali budući svećenički kandidati (str. 57-78). Opravdao je novim spoznajama mišljenja hrvatske strane da je grad Zadar uporabom crkvenoslavenskoga jezika u liturgiji bio glagoljaški grad. U samoj su se katedralnoj školi podučavali i budući svećenici glagoljaši. Donio je iz Tajnog vatikanskoga arhiva nepoznate podatke o zadarskom nadbiskupu Maffeiu Vallaressu koji nije bio prijatelj glagoljaštva te je podcjenjivao sve što nije odisalo kršćanski orijentiranim humanizmom i latinskim jezikom. No, glagoljični duh, koji je itekako bio prisutan u Zadru, dodatno je ojačan 1470. kada je klerička škola Ninske biskupije preselila u palaču ninskih biskupa u gradu Zadru. Vrijedno je zapažanja potpoglavlje o značenju pojma de littera Sclava koji se često domeće uz ime i prezime svećenika glagoljaša (str. 70-73). Fra Petar smatra da je posrijedi izraz kojim se u određenim prilikama želi naglasiti svećenikova posebnost u odnosu na druge u Katoličkoj crkvi ; dakle, da uz latinski i latinicu poznaje i svoj slavenski (hrvatski) alfabet koji mu služi u naučavanju vjere i čitanju svetog Slova (Božje riječi). Prateći pojedine svećenike glagoljaše u arhivskim vrelima, fra Petar je zapazio da se oni često pojavljuju bez tog dometka jer on ne predstavlja nekakav poseban crkveni red ili pak pravni status unutar svećeničkog reda Katoličke crkve. Stoga su svi fra Petrovi pronalasci svećenika de littera Sclava, littere Croatice, harvatcke knjige, glagolae, de lingua Illirica, littera Croatica, lingua Dalmata i slično zapravo bili iznimka u pravoj stvarnosti. Tu je činjenicu fra Petar potkrijepio brojnim primjerima kao što su oporuke koje su na latinskome sastavljali župnici iz zadarskog zaleđa i s otoka. Naime, sastavljači se oporuka kod zadarskog javnoga bilježnika ne navode s atributom de littera Sclava premda se iz drugih poslova pribilježenih kod istih notara vidi da je riječ o svećenicima glagoljašima. U poglavlju Đaci – Žakni – Zagi govori se o pripravnicima za svećenički i redovnički stalež (str. 79-124). Važno je naglasiti da riječ žakan ima dva značenja: pripravnik za svećenički stalež i đakon koji je zaređen klerik prije samoga svećeničkog ređenja. Stoga katkada nije bilo lako razlučiti o kojem je značenju riječ. U bilježničkim se spisima upotrebljavao i zago kao naziv za svećeničkoga pripravnika. Nije bila rijetkost da su pojedine obitelji iz naraštaja u naraštaj imale svećenika. Takve je fra Petar često pronalazio u svećeničkim oporukama u kojima oporučitelj ostavlja članu svoje obitelji knjige ukoliko se odluči za svećeničko zvanje (str. 81). Također je u Tajnom vatikanskom arhivu i 254 zadarskom Državnom arhivu pronašao podosta primjera u kojima se traži materijalna potpora za školovanje budućih svećenika (str. 82-83). Najčešći su izvori prihoda bili obiteljska, župna ili bratovštinska potpora, ali i drugi izvori pomoći kao što su crkveni beneficiji, prihodi oltara i slično. Važno je pritom naglasiti da je sustav financiranja školovanja bio jednak za svećenike latinaše i za svećenike glagoljaše. Školovanje nije završavalo ređenjem za svećenika, nego se nastavljalo i kasnije jer se mladomisnika poučavalo u obavljanju obreda, propovijedanja, upoznavanja potrebne literature i slično (str. 83-85). Glagoljaški su se đaci ponajprije školovali u triviju i kvadriviju. Nakon što su svladavali tzv. paternoster abecedarij, počinjao je sustavan rad na proučavanju Biblije, teologije, morala i drugih predmeta potrebnih za poučavanje vjernika. Istodobno su se naizust učili pojedini svetopisamski odlomci, crkveno pjevanje te prevođenje (sa staroslavenskog, ali i latinskog jezika) i prepisivanje (str. 85-89). Hrvatski su glagoljaši poznavali normu staroslavenskog jezika, a s vremenom su s latinskoga i drugih jezika preveli sve važnije naslove katoličke literature svog doba. Plaća je učitelja bila od jednog do tri dukata godišnje po đaku (str. 90-91). U temeljnoj pak pismenosti seoski su se đaci učili kod župnika, dakle u župnoj kući ili crkvi (str. 104-105). Fra Petar je tako otkrio da je župna škola u selu Blato kraj Zadra, koje je imalo čak tri crkve (prema C. F. Bianchiju), bila prilično jaka jer je dala velik broj svećenika glagoljaša (str. 106-110). Iz Blata je rodom i često spominjani svećenik Juraj Zubina i drugi. Glagoljaška je škola postojala i u selu Račica pokraj Rogova između Zadra i Vrane (str. 110-111). I u samom su se Zadru školovali glagoljaški đaci o čemu je fra Petar donio više podataka (str. 111-113). Zanimljivo je da je glagoljašku školu u prvoj polovici 15. stoljeća držao ugledni ninski arhiprezbiter Butko za kojeg se pretpostavlja da je prepisao Hrvojev misal (str. 113). Glagoljaške su župne škole postojale u mnogim priobalnim i otočnim mjestima (str. 114-123). Posljednje je poglavlje fra Petar posvetio školovanju glagoljaša na zadarskim otocima (str. 125-136). Donio je mnogo primjera. Dokazao je da je uz crkvu sv. Marije u Pašmanu postojala glagoljaška škola. Zapitao se jesu li pašmanski benediktinci iz samostana sv. Kuzme i Damjana stigli 1347. godine na poziv Karla IV. Luksemburškog u Prag ili su možda to bili benediktinci iz zadarskog samostana sv. Krševana u kojem je bio glasoviti skriptorij i škola. Naime, fra Petar je u zadarskom notarijatu pronašao dvojicu čeških benediktinaca koji su sedamdesetih i osamdesetih godina 14. stoljeća boravili u navedenom samostanu. Pretpostavlja da su došli u Zadar, najveće hrvatsko i samim time glagoljaško središte Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, kako bi učili i pripravljali se za bolji rad na polju glagoljice u Češkoj (str. 129-130). Fra Petar je donio dosta primjera brige za đake (str. 131-135). U zaključku i pogovoru osvrnuo se na Zadar i njegovo područje koje je zbog bogate arhivske građe pružilo pogled u školovanje glagoljaša (str. 137-139). Naveo je i to da je tekst pripremio za tisak još 1996. godine i da je s ponešto nadopuna izašao tek sada, dakle 2003. godine. Sljedeća, subjektivno govoreći, možda i najbolja fra Petrova knjiga jest Glagoljica u Zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku koja je objavljena 2005. u Zadru. Ta je knjiga o srednjovjekovnom glagoljaštvu u Zadarskoj nadbiskupiji, najglagoljskijoj u Hrvata, plod njegova dugogodišnjega prelistavanja, prepoznavanja, prepisivanja i predstavljanja nepoznate pisane baštine poglavito zadarskih arhiva. Ta jedinstvena i rijetko viđena knjiga o glagoljaštvu u Hrvata gotovo je u potpunosti napisana prema neobjavljenim zapisima zadarskog notarijata 14., 15. i 16. stoljeća. 255 Knjigu čini tridesetak poglavlja svrstanih u tri osnovna dijela: Početci glagoljice na zadarskom prostoru do 1358. (str. 8-29), Doba procvata glagoljice od 1358. do 1409. (str. 30-88) i Zlatno doba glagoljice u Zadru do 1530. (str. 89-204). Na početku je fra Petar naveo neke stereotipe koji se još od srednjega vijeka vuku o glagoljici i glagoljašima. Tako je Toma, splitski arhiđakon iz 13. stoljeća, glagoljaštvo držao heretičkom pojavom, sv. Metoda heretikom (str. 10), navodeći da se glagoljica i narodni jezik na osobit način njeguju u Zadarskoj nadbiskupiji (str. 12). Nakon toga fra Petar je popisao sve latinične inačice za glagoljaša koje je pronašao u zadarskoj notarskoj građi: svećenik „de littera Sclava“, „littere Croatice“, „harvatcke knjige“, „glagolae“ (1483.), „de lingua Illirica“, „littera Croatica“, „lingua Dalmata“ (str. 18-20). Potom je na jasan i jednostavan način objasnio zašto su misali i brevijari najzastupljeniji u hrvatskoj glagoljskoj baštini. Naime, svaki je katolički svećenik posjedovao brevijar i misal, a od Četvrtoga lateranskog koncila (1215.) bio je obvezan svakodnevno misiti. Do brojnih je zabilježaka tih rukopisnih knjiga došao prateći zapise o starim misalima, brevijarima, psaltirima, lekcionarima i dijurnalima u zadarskom notarijatu (str. 19-23). Nešto se više dotaknuo Pašmanskog brevijara, pašmanske Regule sv. Benedikta i zbirke glagoljskih fragmenata Ivana Berčića koji pripadaju najstarijim sačuvanim primjerima glagoljske baštine zadarskog područja. Progovorio je o benediktincima glagoljašima, koji su bili jedinstvena pojava u katoličkom svijetu, poglavito o onima iz opatija sv. Kuzme i Damjana s Pašmana i sv. Jurja Koprivskog kraj Obrovca (str. 23-27). Fra Petar Runje drži da je razdoblje ugarsko-hrvatske vlasti u Zadru između 1358. i 1409. godine bilo doba procvata glagoljice. No, ta je danost posljedica konjunkture i društvenoga prosperiteta posljednjih desetljeća 14. stoljeća te je bila vezana za sve društvene pore ondašnjeg svijeta. Premda se u paleoslavistici Konstantin Filozof ili sv. Ćiril smatra tvorcem glagoljice, fra Petar se ponovno dotaknuo sv. Jeronima jer su ga kasnosrednjovjekovni glagoljaši držali tvorcem glagoljice, svojim zaštitnikom i prevodiocem Svetog pisma na staroslavenski jezik (str. 31-33). Kao povjesničar s pravom je progovorio o tome jer je svetojeronimska legenda o glagoljaškim početcima stoljećima nadahnjivala glagoljaše, oblikovala njihov svjetonazor, a s paleoslavistikom je odbačena u tolikoj mjeri da se bilo kakvo povezivanje sv. Jeronima, glagoljice i glagoljaštva uglavnom smatra diletantizmom. No, znanje o prošlosti sa svakim se novim istraživanjem nadopunjuje i mijenja jer prošlost nikada ne može biti dokraja ispričana priča. O tome napose svjedoči fra Petar i njegovi franjevci trećoredci glagoljaši koji su stoljetnim skrovitim djelovanjem i radom bogatili hrvatsku povijest. U ovoj je knjizi podastro brojne malo znane podatke o svojoj redovničkoj zajednici (str. 33-43). Tako je otkrio da su franjevci trećoredci djelovali na zadarskom području već u drugoj polovici 14. stoljeća. Osobito su služili u lazaretu nedaleko od Zadra. Imali su veći broj samostana, o kojima upravo govore zapisi zadarskih notara, pa Runje uz današnji zaglavski, dva zadarska te onaj na Školjiću donosi i nepoznate podatke o (ne)poznatim samostanima franjevaca trećoredaca na zadarskim otocima (Dugi otok, Iž, Ugljan) i u zadarskom predgrađu (Sv. Križ). Istaknuo je i neke za hrvatsku srednjovjekovnu pisanu baštinu zaslužne članove svog reda: Jurja Ivanova, Petra Bogdanića, Fabijana, Jakova Belića, Šimuna Klimantovića, fra Marka i Šimuna Glavića. Nešto je više progovorio o Klimantovićevu i Ivančićevu zborniku, dvjema dragocjenim knjigama hrvatskoga glagoljaštva, koji su nastali pod okriljem navedenog reda. 256 Osobito su vrijedni fra Petrovi sasvim nepoznati podatci o školovanju glagoljaša u srednjovjekovnom Zadru iz kojih je vidljivo da su uglavnom bili podrijetlom s hrvatskog kopna te da su uz hrvatski i glagoljicu ravnopravno učili latinski jezik i latinicu (str. 43- 50). Da je znanje latinskoga jezika u glagoljaša, ali i običnih ljudi kasnoga srednjovjekovlja bilo na zavidnoj razini, fra Petar je poentirao brojnim svjedočanstvima iz spisa zadarskih notara. Također je pronašao vrijedne podatke o školovanju glagoljaša u Salima, Luci na Dugom otoku, Blatu, pa čak i u Veneciji (str. 173-174). Kada netko otkrije nepoznate podatke o brojnim glagoljskim misalima, brevijarima i drugim knjigama, podatke o glagoljašima hodočasnicima u Svetu zemlju (str. 111-112), glagoljašima ispovjednicima u plemićkim obiteljima, javnim službenicima, upraviteljima crkava, vlasnicima zadarskih kuća, visokoškolovanim ljudima, prepisivačima i piscima brojnih knjiga, onda je nezahvalno reći da je možda i najvrjednije fra Petrovo otkriće podatak o cjelovitoj staroslavenskoj Bibliji iz 1380. godine (str. 50-51). Njegovo otkriće iz inventara zadarskog trgovca Damjana Martinova otklanja sumnju u to da su Hrvati prije od Engleza imali Bibliju na materinskom jeziku. Osim toga, fra Petar je ponovno naveo biografske podatke o Bartolu Krbavcu, našem najstarijem iluminatoru i glagoljskom pisaru koje je otkrio prije četvrt stoljeća (str. 82-83), a na temelju je indicija dao na razmišljanje to da je Butko Budislavov iz Nina možda ispisao glasoviti i lijepo ukrašeni Hrvojev misal u Zadru (str. 83-84). Fra Petrova su istraživanja potvrdila i to da se razdoblje između 1409. i 1530. godine zapravo može smatrati zlatnim dobom glagoljice u Zadru. Time je s pravom otklonio nakalemljeni stereotip, koji se često isticao u preporodnim i političkim istupima dalmatinskih narodnjaka u 19. stoljeću, kako je mletačka vlast zatirala glagoljaštvo. Tek je za nadbiskupa Maffea Vallaressa 1460. godine uvedena restrikcija za glagoljaše u nekim gradskim crkvama. Ante M. Strgačić tu nadbiskupovu zabranu dokumentirano smatra mrtvim slovom na papiru jer se crkvenoslavenska liturgija i dalje obavljala u gotovo svim crkvama u gradu Zadru. No, fra Petar je pronašao više podataka i o glagoljanju u samoj zadarskoj katedrali i o drugim zadarskim crkvama: sv. Šime ili sv. Marije Svećeničke, sv. Donata, sv. Katarine, sv. Spasitelja, sv. Nikole i sv. Petra Novoga (str. 89-90). Novim je podatcima dopunio nezaobilazna djela zaslužnih zadarskih povjesničara i svećenika Carla Federica Bianchija i Vladislava Cvitanovića. Naime, fra Petrovi „sitni podatci“ o popovima glagoljašima s kraja srednjeg vijeka nadopunjuju njihova djela i znanje o brojnim srednjovjekovnim mjestima Zadarske nadbiskupije: Tukljači, Brdu, Crnogoršćini, Bubnjanama, Crnom, Podima, Murvici, Sukošanu, Vrani, Rašćanama, Zablaću, Rogovu, Zemuniku, Račici, Bokanjcu, Blatu, Sikovu, Stomorinu Selu, Tinju, Blaćanama, Gorici itd. Doticao se svakodnevnog života glagoljaša. Opširno je dopunio Klimantovićevu bilješku o mučeničkoj smrti glagoljaša (biskupijskih svećenika) stradalih 1499. godine u turskom naletu u zadarsko zaleđe (str. 138-140). Mora se naglasiti i to da je pronašao podatke o hrvatskim notarima u Zadru o kojima se dosada u znanstvenoj javnosti uopće nije govorilo ni znalo (str. 148-149), a oni su prevodili hrvatske spise na latinski jezik (str. 187-188). Čak je uspio pronaći imena zadarskih glagoljaša koji su u rukama držali inkunabule (str. 188-191). Na kraju je poglavlja progovorio o biskupima glagoljašima Jurju Divniću i Šimunu Kožičiću, pretpostavivši da bi još neki mogli biti glagoljaši (str. 192-201), te o glagoljaškim bratovštinama kojih je uvijek bilo u Zadru (str. 201-204). Knjiga Glagoljica u Zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku fra Petra Runje jedna je od najvažnijih knjiga o hrvatskom glagoljaštvu. Usuđujemo se reći da je riječ o knjizi 257 pomalo skromnog naslova jer je sadržajem i rezultatima nadmašila postavljeni okvir. Čini se da nije dovoljno prepoznata u hrvatskoj znanstvenoj javnosti. Možda je tomu tako jer je podatcima iznenadila sve, pa i najbolje poznavatelje hrvatskoga glagoljaštva. Stoga se može očekivati da će s protokom vremena dobivati na važnosti i konačno stati na mjesto nezaobilazne studije o hrvatskom glagoljaštvu, hrvatskoj srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj kulturi i povijesti. Iste je godine fra Petar objavio knjigu Glavotok. Svetište Majke Božje. Sadržajno je riječ o pretisku dvaju članaka, objavljenih na stranicama Vjesnika franjevaca trećoredaca glagoljaša, 13 kojima je pridodana prikladna likovna oprema. Glavotok je drago hodočasničko mjesto krčkih vjernika i svih drugih dobronamjernika, napose tijekom ljetnih mjeseci. Knjiga, kako je lijepo u predgovoru napisao fra Ivan Široki, „podastire blago povijesnih činjenica iz kojih se naslućuje borba glavotočkog fratra da preživi vjekove, da razabire i, koliko može, da podijeli onima koji dolaze“ (str. 6). Glavotočki se samostan trećoredaca glagoljaša nalazi na zapadnom dijelu otoka Krka gdje su ljudi odvajkada pronalazili utočište za pokornički i pustinjački život. Na starohrvatsko doba podsjeća crkvica sv. Krševana u zaljevu Čavlena, a nedaleko odatle skrovište je pobožnih žena pokornica ili pustinjakinja (str. 9-10). Glavotočki se pak samostan nalazi na osami, a vidljiv je s morske pučine, s uzvisina otoka Cresa i za lijepa vremena dalekozorom s riječkih uzvisina (str. 10-11). Početci glavotočkog samostana sežu u legendu da je sv. Franju koji je išao prema Svetoj zemlji morska havarija bacila na Glavotok gdje je zatekao skupinu eremita i ostavio im „Pravilo u samotištima, znak Tau i program spasenja“ (str. 14-15). Premda se s lakoćom otklanja sumnja u Franjin dolazak na Glavotok, činjenica je da je eremitska zajednica dokumentirana na Glavotoku još u 13. stoljeću (str. 17). Franjevačka pak zajednica tek darovnicom knezova Krčkih iz 1350. godine dolazi u posjed jednoga glavotočkog vinograda i otada polako postaje njegovom trajnom odrednicom (str. 20-24). S vremenom su u franjevačko vlasništvo dospjeli i neki drugi posjedi na glavotočkom prostoru, a od druge polovice 15. stoljeća glavotočkim samostanom upravlja pokornička grana franjevačkog reda ili trećoredci. Iz srednjeg je vijeka jednostavna gotička kapelica te kula krčkih knezova Frankapana iznad svetišta i kora (str. 26-27). Veliki dobročinitelj franjevaca trećoredaca glagoljaša bio je posljednji krčki knez Ivan VII. Frankapan koji im je darovao svoje glavotočko imanje (str. 27-28). „I pojde malo počten van z otoka“, piše kroničar fra Šimun Klimantović o posljednjem krčkom Frankapanu za čiju su se dušu franjevci trećoredci glagoljaši stoljećima molili na godišnjicu kneževe smrti 14. ožujka (str. 35). No, glavotočki su se franjevci, poglavito fra Matej Mastilić-Bošnjak, borili za svoj posjed nakon dolaska otoka pod mletačku vlast jer je još rečeni knez htio pavlinima darovati Glavotok, a trećoredce obeštetiti posjedom u Baški (str. 37-38). U sveopćoj pomutnji čak se u borbu za glavotočko imanje umiješao i šibenski kanonik Marko Vitić. Rečeni fra Matej, koji se prigodom pobijanja Vitićeva prava na Glavotok pomogao svojim vezama u Zadru, živio je na prijelazu 15. u 16. stoljeće u Glavotoku kada se gradi nova crkva, kopa se cisterna i započinju drugi radovi neophodni za opstanak samostanske zajednice (str. 42, 48). Bio je glavotočkim gvardijanom do 1508. kada je dospio pod udar mletačkog propisa da nerođeni s područja Mletačke Republike ne mogu biti samostanski poglavari (str. 43). Budući da nije bio velik, a primio je dosta trećoredaca iz krajeva koji su dospjeli pod Osmanlije, glavotočki se samostan znatno proširuje do sredine 16. stoljeća (str. 50). Fra 13 Povijest Glavotoka [I-II], Vjesnik franjevaca trećoredaca glagoljaša XL (2003) 1: 38-51 ; XL (2003) 2-3: 116-128. 258 Petar navodi subraću 16. stoljeća koja su živjela na Glavotoku (str. 50-52). Povremeno je na Glavotok zalazio i fra Šimun Klimantović, prepisujući glagoljske knjige, jer je samostan postao duhovno i kulturno središte franjevaca trećoredaca (str. 53-54). Bio je rezidencija provincijalova zamjenika. Samostan je po mendikantskom pravu bio oslobođen poreza, a po zemljišnom posjedu, koji se raznim darovnicama i ostavštinama stalno širio, i dobrostojeća zajednica (str. 55-58). Naslijedio je nekoliko kuća u gradu Krku gdje su fratri zalazili po potrebi (str. 60-61). Lako je moguće da su u nekim kućama povremeno i boravili do 1783. kada se franjevci trećoredci useljavaju u napušteni konventualski samostan sv. Franje u gradu Krku. Važno je naglasiti da su krčki biskupi pokušavali nakon Tridentskog koncila oduzeti fratrima njihovo glavotočko i portansko imanje kako bi ih upotrijebili kao kapital za otvaranje biskupskog sjemeništa (str. 62). Nisu, naravno, uspjeli u tome, a fratri su prihode svojih imanja navlastito trošili u odgoj i obrazovanje svoga pomlatka, ali i drugih đaka i žakana (str. 63). Fratri su uz pomoć svoje braće pomoćnika, fizičkih radnika i junaka obrađivali zemlju (str. 67). Nisu pritom zaostajali ni u intelektualnom radu ni u molitvi. Početkom 20. stoljeća veći je dio glavotočkoga imanja prodan i od toga je novca dijelom sagrađen samostan sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu (str. 62). Crkva sv. Marije na Glavotoku stoljećima je bila hodočasničko mjesto grada Krka, poglavito od 1580. kada se na blagdan Bezgrješnog Začeća udjeljivao potpuni oprost grijeha (str. 64). Bio je običaj dolaziti iz grada Gospinu svetištu bosih nogu (str. 65). Osobitu je brigu za glavotočko svetište vodila bratovština bičevalaca sv. Marije iz grada Krka koja se brinula za središnji oltar glavotočke crkve (str. 64). Knjigu Franjevci trećoredci u Ogulinu fra Petar je objavio 2007. povodom sedamdesete obljetnice dolaska i života franjevaca trećoredaca glagoljaša u Ogulinu. Taj je samostan, duhovno i kulturno središte Ogulina i njegove okolice, do završetka Domovinskog rata bio jedini samostan u kopnenom dijelu današnje Gospićko-senjske biskupije. Knjiga posjeduje sav znanstveno-kritički aparat te dakako premašuje tip prigodne monografije o nekom samostanu. Podijeljena je na sljedeća poglavlja: Uvod (str. 13-14), Trećoredci glagoljaši na području Gospićko-senjske biskupije u srednjem vijeku (str. 15-28), Trećoredci iz Like u novomu vijeku (str. 29-35), Trećoredci dolaze u Ogulinu 1937. godine (str. 36-81), Redovnici prisutni u društvu (str. 82-98), Redovnici u pastoralu župe (str. 99-132), Župa bl. Alojzija Stepinca (str. 133-139) te Neki redovnici kojih se sjećamo (str. 140-155). U uvodu je fra Petar naveo sve koji su zaslužni za dolazak franjevaca trećoredaca glagoljaša u Ogulin 1937. godine, ponajviše senjsko-modruški biskup Viktor Burić i ogulinski župnik-mučenik Dragutin Kukalj (str. 13-14). No prisutnost franjevaca trećoredaca na području današnje Gospićko-senjske biskupije zasvjedočena je već u srednjem vijeku. Na njihovo rano postojanje upućuju brojne „sitne vijesti“ iz obalnih i otočnih mjesta (str. 15-17). Rapska je trećoredska zajednica već u 15. stoljeću bila čvrsto vezana s redovnicima koji su dolazili s područja Like i Krbave (str. 18-21). Izvjesno je da su osim samostana sv. Ivana na Gori nedaleko od Metka imali još koji samostan ili kuću na prekovelebitskom prostoru (str. 22). Gospićko-senjski biskup Mile Bogović na prostoru je svoje biskupije popisao preko dvadeset srednjovjekovnih opatija i samostana, a kao redovničko i glagoljaško središte nadasve se isticao Senj (str. 25-28). Premda fra Petar pokušava „sitnim vijestima“ pratiti kontinuitet ličkih franjevaca trećoredaca glagoljaša od srednjega vijeka naovamo, činjenica je da njihovi spomeni idu u kontinuitetu tek od uspostave Vojne krajine u 18. stoljeću. Posebno je istaknuo 259 život sljedećih ličkih redovnika: fra Pavla Čačića (str. 30-33), fra Mile Turkalja (str. 33) i fra Petra Turkalja (str. 34-35). U sljedećem se poglavlju pozabavio dolaskom i prvim godinama boravka franjevaca trećoredaca u Ogulinu (str. 36-81). Donio je živopisnu sliku ogulinskog samostana iz samostanskih kronika svoje zajednice i iz zapisa fra Pavla Badurine. Veliku je ulogu u dolasku franjevaca trećoredaca glagoljaša odigrao ogulinski župnik Dragutin Kukalj kojem su redovnici marljivo pomagali u apostolatu i pastoralu župe. Istaknuo je fra Josipa Dujmovića i fra Pavla Badurinu koji su bili prvi franjevci u ogulinskom samostanu Krista Kralja. Kako je s vremenom došla na glas njihova propovijed, ubrzo su ih počeli zvati mnogi lički župnici za prigodne propovijedi i duhovne obnove svojih župa. Godinu dana nakon službenog dolaska u Ogulin franjevci su preuredili jednu gospodarsku zgradu u kapelicu koju je u rujnu 1938. svečano blagoslovio senjsko-modruški biskup Viktor Burić. Otada su samostan i kapelica nezaobilazno svratište mnogih. Fra Petar je istaknuo fra Josu Gregova i fra Dinka Burića koji su u Ogulinu na osobit način živjeli u duhu sv. Franje (str. 48-51). Istaknuo je i redovničkog kandidata Radu Dujmovića koji je svetački umro u samostanu 1938. godine (str. 51-52). Nadalje, istaknuo je sve dobročinitelje ogulinskog samostana koji su mu materijalno pomagali u prvim njegovim godinama (str. 52-55). Fratri su držali konvikt u kojem je neko vrijeme živio, pohađajući ogulinsku realnu gimnaziju, budući šibenski biskup Srećko Badurina (str. 59), preuzeli su župu sv. Ane u Plaškom (str. 56-57), organizirali su liturgijski sastanak za svećenstvo Senjsko-modruške biskupije te se toplo zahvalili ponudi gospićkog župnika Dragutina Kukalja da osnuju samostan u Ličkom Novom ili u Gospiću (str. 56-58). Za ogulinske su franjevce teške bile godine Drugoga svjetskog rata jer je Ogulin bio vojno središte (str. 58-61, 100-104). No krajem 1941. osnovali su franjevački svjetovni red koji je aktivan dan-danas (str. 58, 74-78), a bili su u ratnim godinama upravitelji državnog konvikta (str. 61-65). Osobito je bila teška 1945. zbog učestalih savezničkih i partizanskih bombardiranja Ogulina, gladi, tifusa, izbjeglica (str. 65-66). Početkom 1945. u Ogulin su se doselile sestre franjevke trećoredice koje su preuzele brigu za prehranu i odgoj izbjegličke djece (str. 60-61). O poslijeratnim godinama fra Petar je progovorio u poglavlju Redovnici prisutni u društvu (str. 82-98). Unatoč tomu što su ogulinski fratri djelovali u neadekvatnom prostoru, nisu nimalo zaostajali u svom duhovnom i kulturnom radu. Fra Petar je iz oglasnih knjiga koje se čuvaju u samostanskom arhivu izvukao podatke o svim pobožnostima koje su se odvijale u samostanskoj kapeli. Iz njih se vidjelo da su franjevci osobito vodili računa o klanjanjima pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, svibanjskoj i listopadskoj pobožnosti, božićnim devetnicama te trodnevnicama u čast sv. Franje, Krista Kralja, sv. Elizabete, Gospe Lurdske, sv. Josipa, sv. Ante i Presvetoga Srca Isusova (str. 84-86). Osobito se svečano slavi blagdan Krista Kralja (str. 87-88). Šezdesetih godina 20. stoljeća donesen je dnevni raspored koji je s manjim odstupanjima vrijedio četrdesetak godina u samostanu (str. 90-92). Dnevni je ritam bio sljedeći: ustajanje u 5, 15 sati, konventualna sveta misa u 5, 45 sati, jutarnje razmatranje od pola sata između 5, 15 i 7, 00 sati, doručak u 7, 30 sati, ručak u podne, pohod Svetomu otajstvu nakon ručka, krunica i razmatranje bez puka u 15, 00 sati, zajedničke pobožnosti s pukom od 17, 00 do 19, 00 sati, večera u 19, 30 sati te počinak u 22, 00 sata. Uvođenjem koncelebrirane svete mise, a posebno uvođenjem večernje svete mise raspored se malo promijenio, a i pastoralni je angažman u samom Ogulinu ponešto obilniji (str. 92-94). U vrijeme objavljivanja ove knjige u samostanu su bila trojica redovnika: autor knjige fra Petar Runje koji je bio 260 gvardijan, fra Marijan Jelušić koji je bio upravitelj župe bl. Alojzija Stepinca i fra Vice Blekić koji je bio kapelan rečene župe (str. 94-96). Ogulinski je samostan kroz desetljeća svoga postojanja uspio stvoriti biblioteku od nekoliko tisuća naslova te arhiv s nekoliko rijetkih knjiga iz 17. i 18. stoljeća (str. 96-98). Kako je već rečeno, ogulinski su se franjevci od početka isticali u pastoralnom radu ogulinske župe sv. Križa koja je najveća današnja župa Gospićko-senjske biskupije. Pomagali su joj kao kapelani. Kada je župnik Josip Benac 1952. dospio u zatvor, franjevci su nekoliko mjeseci morali biti župni upravitelji (str. 106-108). Fra Petar redom navodi sve kapelane župe sv. Križa iz redova franjevaca trećoredaca glagoljaša (str. 100-110). Pomagali su i ostalim župnicima ogulinskog dekanata (str. 113-116). Do 2005. posluživali su župu Tounj, a povremeno i Oštarije, Zagorje i Tržić (str. 117-121). I ogulinski je samostan više puta tijekom pedesetih i šezdesetih godina napadan od same vlasti (str. 123-124). No ogulinski franjevci nisu posustajali i osobito su se isticali u katehezaciji djece i mladih (str. 110-113). Upečatljiv je trag među Ogulincima ostavio fra Benko Dujmović. Franjevci su bili duhovnici i ispovjednici sestara milosrdnica koje od 1894. rade u ogulinskoj bolnici (str. 125-127). Od 1992. godine, kada je blagoslovljena bolnička kapelica, franjevci služe svete mise u ogulinskoj bolnici i vode duhovnu brigu u domu za starije i nemoćne u Ogulinu (str. 131-132). Fra Petar osobito ističe tu misiju kao trajnu odrednicu svoje redovničke zajednice koja je stasala brigom za gubavce i bolesne u srednjem vijeku. Franjevci trećoredci glagoljaši su uz biskupsku suglasnost 2001. osnovali u Ogulinu župu bl. Alojzija Stepinca sa sjedištem u ogulinskom samostanu (str. 133-139). Župa objedinjuje prigradska naselja i manji dio grada. U ogulinskom je samostanu od 1937. do 2007. živjelo pedesetak redovnika (str. 140-141), a Ogulinci se rado sjećaju šibenskoga biskupa fra Srećka Badurine koji je bio ogulinski đak (str. 143-145), fra Dinka Burića koji je punih trideset godina živio u Ogulinu (str. 145-148), fra Augustina Grgurića koji je za sada jedini redovnik franjevac trećoredac rodom iz Ogulina (str. 149-150), fra Ive Marcelića koji je i umro ogulinskom samostanu (str. 151-153), fra Jerka Penave koji je vodio osobitu brigu oko franjevačkoga svjetovnoga reda u Ogulinu (str. 153-155). Također se zahvalio teti Katici Marković koja je godinama bila brižna domaćica u ogulinskom samostanu (str. 152-153). Ovomu bismo pridružili i samog fra Petra Runju koji je dva desetljeća obogaćivao samostan i grad svojim životom i djelovanjem u Ogulinu. Sljedeća objavljena knjiga fra Petra Runje jest knjiga Duhovni život na zadarskim otocima u kasnome srednjem vijeku.14 Izišla je u izdanju zadarske Gradske knjižnice u istom formatu kao i fra Petrova knjiga o glagoljici u Zadarskoj nadbiskupiji. U ovoj stranicama najvećoj fra Petrovoj knjizi nastoji se dati cjelovit prikaz religioznog i duhovnog života zadarskih otoka u srednjem vijeku koji su do dana današnjeg najbolji čuvari glagoljaške tradicije u Hrvatskoj. Knjiga kroz tri cjeline sagledava crkvene prilike, život malih ljudi i otočkih mjesta u 14., 15. i 16. stoljeću. U uvodu (str. 5-7) fra Petar govori o stanju istraženosti zadarskih otoka u srednjem vijeku te zaključuje da se do sada uglavnom pisalo o njihovim materijalnim i jezičnim tragovima. Istaknuo je da su ga na pisanje o religioznom i duhovnom potaknuli dugogodišnji susreti s podatcima na koje je nailazio čitajući u zadarskom Državnom arhivu druga uglavnom neotočna vrela. 14 Opširan prikaz knjige objavila je Zrinka Novak u Zborniku Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 27 (2009): 389-391. 261 U prvoj cjelini knjige pod naslovom Način života na zadarskim otocima fra Petar sagledava život otoka Zadarske nadbiskupije u srednjem vijeku promatrajući prostor, napučenost, pomorstvo, veze sa Zadrom, otočnu izolaciju, ekonomsku, kulturnu i civilizacijsku razinu, monašku duhovnost, prisutnost crkvene hijerarhije, izgradnju crkava, kapela, oltara, groblja, narudžbe umjetnina, crkvenog ruha, samostanske posjede, patronat nad crkvama, zvona, zvonike, župne kuće, molitveni život, svetkovine, liturgiju, hodočašća, pobožnost, bratovštine, sakramentalnu praksu, poimanje smrti, razne aspekte duhovnosti, redovničke karizme (str. 9-123) itd. U drugoj cjelini knjige pod naslovom Župe i kapelanije na zadarskim otocima fra Petar se bavi otočnim crkvama i kapelama u Ugljanu, Mulinama, Lukoranu, Sutomišćici, Poljanama, Preku, Školjiću, Ošljaku, Kalima, Kukljici, Ždrelcu, Banju, Dobropoljani, Mrljanima, Neviđanima, Pašmanu, Tkonu, Babcu, Božavi, Brbinju, Dragovama, Savaru, Solinama, Velom Ratu, Salima, Zaglavu, Žmanu, Luci, Kornatu, Ravi, Ižu, Maunu, Molatu, Zapuntelu, Brguljama, Silbi, Premudi, Rivnju, Zverincu, Olibu, Škardi, Istu, Vrgadi, Dinjiškoj, Staroj Vasi, Povljani, Vlašićima, Gorici, Kolanu, Barbatu, Viru, nadalje samostanima i opatijama sv. Jeronima na Ugljanu, sv. Mihovila na Ugljanu, sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu, eremitorijima u dugootočnoj Luci i na Ižu te pojedinim osobama: don Krševanom Dražojevićem nadimka Osica, don Ratkom Radičevićem, Jurjem Hvalovićem rečenim Plepelica, sutomišćanskim župnikom Martinom Lanzićem, don Jurjem Dabismanićem nadimka Zubina, don Šimunom zvanim Sila, svećenikom Novakom Grubačićem, kukljičkim župnikom Stjepanom, Ambrozom iz Bakra, don Andrijom Ribisinijevim, don Šimunom Bogdanićem, don Petrom Kršavićem, svećenikom Butkom pok. Radoslava, povljanskim župnikom Gostišom pok. Radošija, svećenikom Protkom Protkovićem i brojnim drugim svećenicima glagoljašima. U posljednjoj je cjelini knjige fra Petar donio vrijedan popis svih postojećih i nekadašnjih sakralnih lokaliteta na zadarskim otocima (str. 281-298). Na kraju su priloženi izvori i literatura, kazala, recenzije i bilješka o piscu (str. 299-336). Knjiga Duhovni život na zadarskim otocima u kasnome srednjem vijeku monografsko je djelo o crkvenom i duhovnom životu otočana Zadarske nadbiskupije u srednjem vijeku i velik poticaj za buduća istraživanja o povijesti otoka u Zadarskoj nadbiskupiji i glagoljaštvu s hrvatskih prostora. Iako bi se moglo pomisliti da je nedavno objavljena knjiga fra Petra Runje pod naslovom Branka Perković (1926. – 1949.) – jedan Bogu posvećen život zapravo autorov izlet u suvremene teme iz hrvatske povijesti, tomu nije tako jer fra Petar u rukopisu ima i zgotovljenu Povijest Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša u 20. stoljeću. No zato je navedena knjiga, objavljena 2010. u nakladi Kršćanske sadašnjosti unutar njezine biblioteke Likovi, posebno zanimljiva jer se temelji na dnevničkim zapisima protagonistice u više svezaka koje je vodila od nove 1942. godine pa do smrti na Božić 1949. godine. Branka Perković rođena je 23. studenog 1926. u Karlovcu, a umrla je 25. prosinca 1949. u Zagrebu. Bila je članica Počasne straže, katoličkog društva s osobitom pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu, a kasnije i Križarske organizacije. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je hrvatski i poljski jezik. Fra Petar ističe da je njezin prerano okončan život ispunjen velikim događajima, patnjom i različitim iskustvima: „Trudila se živjeti u skladu s vjerskim načelima, a duhovno je rasla i sazrijevala. Trajno je produbljivala svoje znanje i u duhu vjere trudila se utjecati na sredinu. Od djetinjstva suočena s većim zdravstvenim problemima, umire nakon razmjerno duge i veoma 262 teške bolesti. Nastojala je u svemu gledati volju i providnost Božju koja ju je pratila i nadahnjivala. Zdravstveno patnik, kulturno znanstvenik, duhovno istinski vjernik, rasla je i sazrela do pune svetačke aureole. Sredina ju je prihvaćala veoma lijepo. Često izmučena vlastitim osjećajima, odvažno se trudila svemu davati razumsko i vjerničko obilježje“. Knjigu prate navodi iz korespondencije Branke Perković dok je boravila u Čakovcu, Osijeku, Bjelovaru, Ogulinu i Zagrebu. U svom je bogatom duhovnom životu imala mnoge uzore. Trag na njezin život pod vodstvom duhovnika o. Josipa Dujmovića ostavile su mnoge važne osobe Crkve u Hrvata. To su u prvom redu bl. Ivan Merz i službenica Božja Marica Stanković. Snažan je utjecaj na njezinu duhovnost imala i sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa. Fra Petar je napisao navedenu knjigu ponajviše zato što je velikoj većini hrvatskih vjernika Branka Perković danas sasvim nepoznata osoba. No njezin je djevojački život izvrstan pokazatelj kako bi vjernik uzorno mogao živjeti svoju vjeru i kako pod teretom teške bolesti dobro broditi u životu. Na kraju najbolje je prizvati fra Petrove riječi o uzornoj kršćanskoj djevojci Branki Perković: „Društvu i zbivanjima koja nisu striktno vezana uz duhovni vjerski život, svjesno je pokušavala davati duhovnu dimenziju. Kao što je odgajana pod utjecajem značajnih svetačkih likova, tako se i trudila da djeluje i živi svetački. Sredina ju je takvom i prihvaćala, zato je i nakon šezdeset godina od njezine smrti vrijedno oživiti njezin lik zaboravljene patnice, znanstvenice i nadasve predane vjernice“. Prema zaključku Kao iskusan istraživač i jedan od vodećih povjesničara srednjovjekovnog franjevaštva i glagoljaštva na hrvatskim prostorima, fra Petar Runje je u nizu donesenih poglavlja dao posve originalan uvid u početke i prva stoljeća redovničke zajednice kojoj sam i pripada. Najveća je vrijednost njegovih radova ta što su svi odreda temeljni na prethodnim i dugogodišnjim arhivskim istraživanjima (iz recenzije profesorice Mirjane Matijević Sokol). Usuđujemo se reći da su fra Petrovi drugi domovi često bili Državni arhiv u Zadru, Arhiv Provincijalata franjevaca trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu, Arhiv Generalne kurije Trećega samostanskog reda svetog Franje u Rimu, Državni arhiv u Veneciji i Padovi, te brojni samostanski arhivi i knjižnice diljem Hrvatske. Ugledni hrvatski paleoslavist Stjepan Damjanović, koji s velikom podrškom godinama prati fra Petrove znanstvene rezultate, na jednom je mjestu zapisao sljedeće: „Veze između naših krajeva, naime, uvijek su pojačavale potragu za zajedničkim književnojezičnim idiomima i, obratno, zajednički književnojezični idiomi djelovali su na skupljanje rasutih udova domovine. Tu posredničku ulogu osobito je u novije vrijeme dokumentirao Petar Runje u svojim radovima koji su odreda utemeljeni na vlastitim arhivskim istraživanjima i koji nude pomoć u istraživanju vanjske povijesti hrvatskoga jezika (jer možemo u njima pročitati ne samo o vezama među glagoljaškim sredinama nego i npr. o glagoljaškim knjigama: tko ih je pisao, tko prodavao, a tko kupovao), a kako se često navode i tekstovi, koristi će biti i za istraživača unutrašnje povijesti hrvatskoga jezika“.15 K tomu, fra Petra Runju naziva marljivim istraživačem. Fra Petar Runje sada živi, radi i stvara u franjevačkom samostanu sv. Franje u Krku. Uz svakodnevne redovničke i samostanske obveze povremeno se javlja člancima koji 15 Stjepan Damjanović, Jezik hrvatskih glagoljaša, Zagreb: Matica hrvatska (Hrvatska jezična baština, knj. 5), 2008., 304. 263 uglavnom nastaju na temelju neobjavljene arhivske građe. Počasni je član zagrebačkog Društva prijatelja glagoljice – Scripturae glagoliticae amicorum societas. Knjiga koju držite u ruci, a koju zajednički objavljuju Povijesno društvo otoka Krka (Povijesna udruga otoka Krka) i Provincijalat franjevaca trećoredaca glagoljaša u Zagrebu, pokazuje ne samo put sljedbenika sv. Franje na hrvatskim prostorima, već je to i sam put jednog jedinstvenog fra Petra Runje. Ova zbirka rasprava i članaka vrijedan je i izvoran prinos proučavanju glagoljaškog fenomena unutar hrvatske kulture i civilizacije. Nadasve je poticajan doprinos. Zaključujemo stoga ovaj tekst dvama citatima bez dodatnog objašnjavanja: najprije s fra Petrovim riječima izrečenim 2010. u već spomenutom intervjuu: „Želio bih radostan i duhom sv. Franje prožet duhovni život, a glagoljica da nam ostane znak prepoznavanja. Bilo bi lijepo kad bi i dalje bila naš dragi specificum u obilju znakova i simbola. Na mlađima ostaje proučavati naše narodne posebnosti u liturgiji, Svetom pismu, književnosti te na širokom području što pokriva termin glagoljica“, a potom rečenicom u stilu starih glagoljaša: „Spisah ovi libar (…) i ki ga bude štiti da ne zamiri ako naide ki koli oror unutra i Bog te veseli Amen“.
Projekt / tema: 130-1300620-0641, 090-0900998-0997
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Pregledni
Znanstvena područja:
Teologija,Povijest
Upisao u CROSBI: tgalovic@ffzg.hr (tgalovic@ffzg.hr), 21. Lip. 2012. u 23:05 sati



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4