hrvatski

Krležina skepsa spram rousseauovskoga idealizma ili rat svih protiv svih

Što se tiče ideosfere 18. stoljeća, u svakom slučaju Krleži je bliži Voltaire od Rousseaua, prema kojemu "ostaje sumnjičav" (Žmegač 1986:23). Navedeno pokazuje npr. Krležina negacija rousseauovskoga idealizma na primjeru vučjega mentaliteta Vučjaka (1923): homo homini lupus (Plaut, Thomas Hobbes), bellum omnia contra omnes (Thomas Hobbes). Upravo u tome kontekstu možemo iščitati Hadrovićevu negaciju Horvatova bijega na selo, negaciju Rousseauova zagovora povratka prirodi za kojega podsjeća kako ga je objavio "Hrvatski pedagoški zbor osamdeset i treće ili devedeset i treće". Pritom u konceptu Krležine antitetičke vrteške, poslužimo se Lasićevom teorijskom metaforom, Hadrovićeva je negacija Rousseauove vjere u prirodnu dobrotu čovjeka izrečena u kontekstu njegove negacije anarhoidne snage zelenoga kadra čiji slom Krleža nikada nije prežalio. I nadalje slijedom Krležine antitetičke vrteške: i dok u dijaloškom eseju Razgovor o demokraciji (1960) Rousseauov koncept demokracije lice A određuje kao "babicu demokracije", lice B (koje očito dijeli Krležin glas, u Genetteovu određenju) određuje kao "fantom", "prost čarobnjački trik". Odnosno, kao što je Nietzsche atribuirao Rousseaua kao "otrovnoga pauka duše, tarantelu", na što nas Matoš podsjeća u eseju Dvjestagodišnjica Jeana-Jacquesa Rousseaua (Vijenac, 1912).

Krleža; Rousseau; Vučjak

nije evidentirano