hrvatski

Oblici migrantskog transnacionalizma: između javnog i privatnog

U hrvatskoj se javnosti, ali i u brojnim imigracijskim društvima Europe migranti prikazuju i doživljavaju uglavnom kao „stranci“ koji tek trebaju postati dijelom javnosti i to nakon što ispune preduvjete poput potpune društvene, ekonomske i kulturne integracije, što se individualno dokazuje osiguranim stanovanjem, zaposlenjem, zdravstvenim osiguranjem itd. te preuzimanjem temeljnih kulturnih obrazaca dominantne većine. U europskim se zemljama diskutira o pravima koja bi im trebala pripadati u javnoj sferi – od pasivne i/ili aktivne participacije u političkim izborima i grupne reprezentacije (od lokalne, preko nacionalne do supranacionalne razine), sve do pristupa javnim fondovima i infrastrukturi (ostataka) države blagostanja. Ta se prava vezuju uz stupanj društvene integracije za koji se pretpostavlja da raste s vremenom boravka u državi imigracije. Zakonodavci i javnost europskih društava primitka migrante uglavnom percipiraju kao pojedince koji su privremeno „zatvoreni“ u privatnoj sferi i koji u javnim raspravama i političkim procesima smiju sudjelovati, ali samo u savjetodavnoj ulozi, a tek nakon pune pravne, kulturne, ekonomske i političke integracije smiju u potpunosti ući u javni prostor. Time se unutar migrantskih politika asimilacijska paradigma nastavlja u blažem obliku. Migranti, međutim, nisu pasivni objekti javnih politika društava imigracije i europskih foruma već često aktivni, transnacionalni agenti, kako vlastitih interesa, tako i širih projekata i platformi, poput dijasporske, i to dugo nakon naturalizacije pa i preuzimanja kulturnih obrazaca društva primitka. Migranti, štoviše, stvaraju i vlastite, privatne i javne, lokalne, ali i plurilokalne transnacionalne prostore koji nisu podvrgnuti pravnoj reglementaciji društava primitka i porijekla. Navedeno se unutar migracijskih studija, uključujući sociologiju migracija, istražuje u okviru tzv. „transnacionalnog obrata“ s pratećim novim konceptima kojima je zajednička kritika „metodološkoga nacionalizma“ i asimilacijske paradigme. Uz koncepte kojima se opisuju različite transnacionalne socijalne formacije, najrasprostranjeniji je „transnacionalizam“, koji autori poput Stevena Vertoveca definiraju kao višestruke veze i interakcije koje povezuju pojedince ili institucije preko granica nacija-država u kulturnoj, socijalnoj, političkoj i ekonomskoj sferi. U izlaganju na temelju provedenog empirijskog istraživanja razmatramo transnacionalne aktivnosti migrantskih skupina u Hrvatskoj s naglaskom na dimenzije javnoga i privatnoga. Istraživanje je uključilo pripadnike triju migrantskih skupina u Hrvatskoj: albanske, bošnjačke i kineske. Provedeno je ukupno 47 polustrukturiranih intervjua s pripadnicima migrantskih skupina u nekoliko hrvatskih gradova, uključujući i eksplorativnu fazu istraživanja u kojoj su provedeni ekspertni intervjui. Rezultati istraživanja upućuju na zaključak da društvena i pravna integracija migranata doista omogućuju veći angažman u javnosti društva primitka, ali ne isključuju transnacionalne aktivnosti i stvaranje novih oblika javnosti u kojima se artikuliraju migrantski kulturni identiteti, kao i društveni i politički interesi. Za razliku od etabliranih migranata, transnacionalizam je nedavno pridošlih migranata većinom ograničen na privatnu sferu, no ona se koristi i za stvaranje javnih transnacionalnih platformi i projekata, a te platforme povratno pospješuju stvaranje privatnih mreža za međusobnu pomoć.

migrantski transnacionalizam; albanski; bošnjački i kineski migranti; Hrvatska; transnacionalni prostori; javna i privatna sfera

nije evidentirano