hrvatski

Kreativni rad i socijalna isključenost žena

Odnos kućnoga rada žena u kreativnim industrijama s njihovom mogućom socijalnom isključenošću problematizira se temeljem razlikovanja privatnog i javnog patrijarhata (S. Walby, 1990, 1997, 2009, 2011). Privatni patrijarhat je obilježen kućnim radom žena, dok javni pretpostavlja ulazak žena na tržište rada i područje formalnog obrazovanja, kao i značajniju prisutnost u javnoj sferi. Definirano kronološki, javni patrijarhat bi obilježavao suvremenija društva, premda se i u njima dadu primijetiti elementi privatnog patrijarhata kroz razne rodne nejednakosti. Premda rad žena u kreativnim industrijama prema vanjskim pokazateljima ulazi u okvir javnog patrijarhata, istovremeno je obilježen karakteristikama oba tipa. Naime, kreativne djelatnosti temelje se na individualnoj kreativnosti, vještini, talentu i intelektualnom vlasništvu, a pristup im je omogućen kroz obrazovanje i korištenje računalne tehnologije. Obrazovanje i tehnologija dva su istraživački i teorijski provjereno olakšana formalna pravca ulaska za žene u nova profesionalna tržišta rada. Međutim, kreativni se rad, upravo zbog tehnologijski posredovanog i tako olakšanog radnog procesa, često obavlja u kući, što podrazumijeva nedefinirano radno vrijeme, neprekinuti rad, imploziju privatnog i javnog života u jednu cjelinu, te posljedično radno samoizrabljivanje. Podaci iz intervjua s dizajnericama vizualnih komunikacija u Hrvatskoj, na kojemu se ovo izlaganje temelji, pokazuju da navedeni procesi posebno utječu na žene, jer prisutnost elemenata privatnog patrijarhata u kreativnoj djelatnosti znači i svojevrsnu socijalnu isključenost zbog još uvijek tradicionalno nejednakih rodnih odnosa. Profesija dizajna omogućuje etabliranje u relativno ranoj životnoj dobi i posljedičan financijski uspjeh, ali samo do određene razine, budući da su u dizajnerskoj profesiji žene samo horizontalno mobilne. Dizajn je radno iznimno intenzivan te iziskuje stalni angažman i potpunu uključenost u radni proces. Riječima S. Walby (2005: 87) žene su posebno raspoložive za fleksibilni rad i skraćeno radno vrijeme zbog obiteljskih obaveza, jer se rad u kući isprepliće s privatnim i obiteljskim obavezama. S vremenom ovaj samoizrabljujući način rada dovodi do iscrpljenosti i zdravstvenih problema. Može se ustvrditi da se kućnim radom dizajnerice uspiju početno etablirati, ali istovremeno ulaze u proces isključivanja na tri razine: 1) bave se djelatnošću koja trajno trpi samostalni, osamljeni rad u kući, 2) time si omogućavaju usklađivanje s privatnim zadaćama, koje su tradicionalno njihova obaveza, 3) što ih krajnje osobno i zdravstveno iscrpljuje. Navedeni procesi, kako su pokazali intervjui, rezultiraju željom za trajnim isključujem iz profesije. Tako je prividno javni rodni režim u profesiji dizajna na razini neposrednog iskustva sugovornica određen prisutnošću elemenata privatnog patrijarhata koji isključuje i vraća žene u privatnu i kućnu sferu. Izlaganje se temelji na rezultatima empirijskog terenskog istraživanja provođenog u dva vala. U prvom i istraživački dominantnom valu tijekom 2010. godine provedeno je 36 dijelom narativnih, dijelom polustrukturiranih intervjua s dizajnericama vizualnih komunikacija u 6 hrvatskih gradova o njihovoj radnoj i osobnoj svakodnevici. Drugi, manji val predstavlja tzv. praćenje terena u kojemu je tijekom druge polovice 2012. godine utvrđena osobna i radna pozicija prethodno intervjuiranih sugovornica. U ovoj fazi istraživanja su vođeni neformalni razgovori i utvrđen tijek razvoja karijere iz sekundarnih izvora. Temeljem ovih nalaza izvode se zaključci da kućni rad u kreativnim industrijama podržava isključenost žena iz javne, radne svakodnevice.

žene; rad; kreativne industrije; radno vrijeme; kućni rad; socijalna isključenost; privatno-javno

nije evidentirano