hrvatski

Subjektivni stres u dječjem domu i strategije suočavanja kao činitelji rizika i zaštite za pojavu poremećaja u ponašanju

Izdvajanje djeteta iz obitelji najčešće je posljedica dugotrajnog ugroženog razvoja u obitelji. Smještaj u ustanovu i specifičnosti institucionalnog života, sami po sebi predstavljaju potencijalno nove stresne događaje za dijete te se izloženost stresorima nastavlja i pridonosi ukupnoj razini ugroženosti djeteta. Na koji način i koliko uspješno će se dijete prilagoditi novonastaloj situaciji ovisi, između ostalog, o djetetovom subjektivnom doživljaju stresa kao i o načinima suočavanja sa stresom. Istraživanjem je obuhvaćeno 99 djece u dobi od 10 do 14 godina koja žive u šest dječjih domova, a podaci su prikupljeni samoiskazom ispitanika. Rezultati upućuju na to da značajno visoku razinu stresa doživljava većina djece (61.6%) dok se u stanju izrazito visokog stresa nalazi njih 15.2%. Najčešće korišten način suočavanja sa stresom je izbjegavanje a najrjeđe se koristi izražavanje emocija. S obzirom na visoku razinu stresa koju djeca doživljavaju, ukupnu ugroženost psihosocijalnog razvoja i manjak zaštitnih faktora, djeca u dječjem domu su u značajnom riziku za pojavu poremećaja u ponašanju. Preduvjet prevencije je psihosocijalna rehabilitacija djece, koja bi trebala biti primarna profesionalna svrha smještaja djeteta u suvremeni dječji dom

dječji dom, stres, suočavanje, poremećaji u ponašanju

nije evidentirano