hrvatski

Aspergerov sindrom

Aspergerov sindrom, koji je uvršten od 1996.g. u DSM-IV, razvojni je poremećaj koji priprada širokoj kategoriji pervazivnih razvojnih poremećaja. Obilježava ga nedostatak empatije, intenzivna zaokupljenost specifičnim interesima, motorička nespretnost, slaba sposobnost sklapanja prijateljstava, jednostrani razgovori. Osobe sa aspergerovim sindromom dobrih su ekspresivnih jezičnih sposobnosti. Kognitivni kapacitet im je prosječan ili iznad prosječan. Za razliku od osoba s autizmom imaju "jake strane", bolju prognozu i adaptaciju na svakodnevan život. Iako zapravo etiologija aspergerova sindroma još uvijek nije poznata o nastanku aspergerova sindroma govori više socijalnih i psiholoških teorija (Teorija umne sljepoće, Teorija izvršne funkcije, Teorija empatije- sistematizacije, Teorija izvršne funkcije i dr.), kao što postoji i više neurobioloških objašnjenja za postojeći poremećaj. U svojoj osnovi stanja na autističkom spektru su biološki uvjetovana i imaju snažnu nasljednu komponentu, u što više nitko ne sumnja. Heritabilnost ovog poremećaja iznosti oko 90%. Mnoga dosadašnja istraživanja ukazuju daje aspergerov sindrom razvojni poremećaj, koji se pojavljuje zbog narušene funkcije specifičnih struktura i sustava u mozgu, te struktura koje nisu razvijene u potpunosti zbog kromosomskih abnormalnosti ili su ozlijeđene tijekom trudnoće, pri samom porodu ili u prvih nekoliko mjeseci života. Još uvijek ne postoji jednoznačan odgovor iz evolucijske perspektive zašto se pojavljuje aspergerov sindrom gotovo sa jednakom učestalošću kroz protek vremena. Kako bi se objasnili mogući uzroci poremećaja i utvrdili primjerni terapijski postupci za osobe sa aspergerovim sindromom, kako bi bili adaptiraniji i bolje prihvaćeni članovi našeg društva potrebna su daljnja multidisciplinarna istraživanja.

ASPERGEROV SINDROM

nije evidentirano