hrvatski

Roditelj - trener: da ili ne?

Istraživanja u području psihologije sporta ističu važnost roditeljske potpore za razvoj uspješne sportske karijere. Utjecaj roditelja djeluje posredstvom tri mehanizma: modeliranja, interpretacije iskustva i oblikovanja djetetovih vjerovanja o vlastitim kompetencijama te poticanju ponašanja putem ohrabrivanja i potkrepljivanja. Istraživanja pokazuju da djeca suportivnijih roditelja koji ne rade pritisak više uživaju i osjećaju se kompetentnijima, a sportaši čiji roditelji više vjeruju u njihove sposobnosti imaju pozitivnije samopercepcije i vjerovanja te uspješnije izvedbe. Vjerovanja i ponašanja roditelja vezana uz bavljenje djece sportom mogu djelovati na psihološke i bihevioralne odgovore sportaša, što osobito dolazi do izražaja ukoliko roditelj ima dvojnu ulogu, tj. ako je roditelj ujedno i trener. Svjedoci smo velikih sportskih karijera koje su dale vrhunske rezultate upravo u takvim okvirima. Dvojna uloga nosi velike izazove, a ovaj fenomen ima pozitivne i negativne strane gledano sa strane roditelja i sportaša. Roditelj-trener često hoda po tankoj liniji između davanja povlastica i nepravednog kažnjavanja, riskirajući mogućnost da sportaš stekne reputaciju 'tatine zvijezde'. U radu sa svojim djetetom roditelj može lako prijeći granicu koristeći spartanske metode koje ne bi mogao primijeniti niti s jednim drugim sportašem jer u takvim situacijama nastupa iz uloge i autoriteta roditelja odrađujući zadatak trenera. Posljedica često jesu preintenzivne emocionalne reakcije i pojačan kriticizam što sportašu stvara pritisak. Ipak, trenirajući vlastito dijete roditelj ima mogućnost dijeljenja sportskog iskustva i uspjeha 'iznutra', te stvaranje posebnog odnosa sa djetetom za što bi bez sporta bilo manje prilike. Provodeći puno vremena s djetetom roditelj može iz prve ruke unaprijediti njegov sportski razvoj angažirajući se bitno više od prosječnog trenera. S druge strane, sportaši koje treniraju roditelji nerijetko doživljavaju veći pritisak i stres osobito ako postoje visoka rezultatska očekivanja, lako se događaju konflikti oko sportskih i nesportskih sadržaja najčešće zbog kriticizma i velike količine zajedničkog vremena koje se teško odvaja na 'sportsko' i 'obiteljsko'. Sportaš pak može profitirati većom dostupnošću 'insiderskih' informacija, većom uključenošću u donošenje odluka te većom količinom vremena za bavljenje sportom i izvan treninga. Pitanje je li trenirati vlastito dijete produktivnije ili je kontraproduktivno je složeno. Primaran je interes sportaša te potreba za izgradnjom odnosa koji će maksimizirati bliskost i povjerenje, a minimizirati konflikte na relaciji roditelj-dijete u sportskom kontekstu. Također, nisu svi roditelji sposobni za ulogu trenera, a zahtjevi tog zadatka ovise o vrsti sporta, razini natjecanja i potrebna je određena stručnosti i educiranost, a ne samo velika motivacija. Kako je ovaj fenomen prisutan u sportu odgovornost stručnjaka jest bolje ga istražiti, informirati roditelje u dvojnoj ulozi o rizicima i načinima kako učinkovitije realizirati obje uloge bez da ih miješaju. Svaki sportaš od trenera želi stručnjaka kojem je stalo, a od roditelja treba podršku. Dok god se sportaš osjeća ugodno i motivirano u sportskom okruženju, a roditelj-trener uz adekvatne metode treninga može balansirati te izazove, postoji velika vjerojatnost da se ostvare zajednički sportski ciljevi, uz apsolutno davanje prednosti sportašu ispred rezultata.

sport; dvojna karijera; roditelj; trener

nije evidentirano