hrvatski

Poleogeneza Splita na razmeđu kasne antike i ranoga srednjeg vijeka

Antička jezgra Splita, Dioklecijanova palača, najočuvanija je i najistraženija antička arhitektonska struktura na istočnoj obali Jadrana. I njena je srednjovjekovna romanička preobrazba jedna od najočuvanijih i uzorno ispitanih srednjovjekovnih urbanističkih cjelina na ovim prostorima. Između tih dviju faza, pojedine etape u procesu transformacije carske palače i njezina okružja u najstariju srednjovjekovnu urbanu aglomeraciju, pretežito su ostale u prikrajku istraživačkog zanimanja – kako u slučaju Splita tako i drugih dalmatinskih gradova ranosrednjovjekovnog porijekla – te uglavnom manjkaju cjelovitije interdisciplinarne studije fenomena poleogeneze u smislu njegove definicije kao razvitka naseobinske strukture od njenog postanka do kompletnog uobličenja urbanih atributa. Zato cilj predloženog istraživanja i jest definiranje etapa u postupnome stjecanju urbanih atributa kao posljedici različitih preobrazbi prostora Splitskog poluotoka u razdoblju od 4. do 10. stoljeća. Disertacija je osmišljena kao analiza pojava, procesa i struktura vezanih uz kasnoantičko-ranosrednjovjekovne transformacije Dioklecijanove palače te na Splitskom poluotoku, odnosno interdisciplinaran prikaz postdioklecijanskog, ranokršćanskog, predkarolinškog i karolinškog perioda povijesnog razvitka na tom području. Sastavni je dio rada katalogizacija i sistematizacija arheološke i likovne ostavštine na području poluotoka, topografska i tipološka obrada na taj način stečenog inventara, praćena analizom odgovarajuće pisane povijesne građe. Poleogeneza grada Splita razmatra se u kontekstu analognog razvoja na komparativnim primjerima mikro- i makroregije, nudeći jadranski model za daljnje istraživanje postanka ranosrednjovjekovnih gradova, prvenstveno na Sredozemlju, ali i u sveukupnim europskim omjerima.

Split; Dalmacija; kasna antika; rani srednji vijek; poleogeneza; urbana povijest

nije evidentirano